“Bog s margine, s ruba” – Božić – godina C

2018 12 24 bozic
Dopire do svih krajeva svijeta

Zašto na margini? Zato što to prepoznaju samo oni kojima je još uvijek Nebo nad glavom. I nije slučajno da radosna vijest o rođenju od Neba biva javljena najprije pastirima…

…Oni kojima je Nebo oslonac nemaju granicu, sve im je moguće. Po njima Bog dopire do svih krajeva svijeta i iznovice kuca onima kojima je život pretrpan…

Današnja čitanja govore nam o iznenadnoj svjetlosti, o obasjaju onih u tami… Ono što je najavljeno preko proroka ostvarilo se u jednoj noći „pod vedrim nebom“ Betlehema.

Na pozornici malenosti i neznatnosti događalo se nešto veliko, najveće… Iznenađenje Božje je bilo potpuno! Mnogima toliko da su ga radije ignorirali…

Jer dok se očekivalo Boga grmljavine, trešnje i straha, a kad tamo, na samom rubu, u narodu kažu „bogu iza leđa“, sam Bog…

I tko bi očekivao takav obrat?! Ne iznenađuje li i nas na sličan način kad nam dolazi „… iza nogu, iza leđa“.

Stanovnici Betlehema bili su posve nespremni (pretrpani) primiti ga u svoje kuće, u svoja svratišta. Za njega nije bilo mjesta. Možemo ih razumjeti, jer tko bi ga očekivao tako na magaretu, u pojavi trudnice koja će ga upravo roditi (a tako smo prezauzeti)…

„Nema mjesta još i za trudnicu, pristižu nam gosti sa svih strana.“ „Snađite se negdje drugdje, jer sve nam je krcato.“ „Nije da ne bismo, ali sad nam je baš…“ Tako su glasili razni izgovori.

A vladalo je pravo blagdansko ozračje te noći, gužva kao nikad, pravo političko i narodno događanje, trgovi prepuni… Tema su novi „Cezari Augusti“ i njihove „igre prijestolja, odnosno fotelja“. I tko bi u svemu tome još mogao misliti o svratištu za Boga, ili o mjestu za još jednu trudnicu i za jedno dijete više u obitelji…?

Ma uostalom, tko bi očekivao Boga koji kuca od vrata do vrata i poput prosjaka vas moli da ga primite u svoju kuću?!

Kakav je to Bog da bi se pojavio tako na rubu, na posve rubni i neprimjetni način…?! Kakav? Očito pravi Bog, jer dolazi onako kako ga to mnogi ne očekuju, na zaista ljudski način (a baš to je mnogima postalo ono rubno)…

Bog se rađa na rubu jer je ondje još uvijek Nebo oslonac. Zato su pastiri, ljudi s ruba, bili sposobni prvi čuti tu radosnu vijest.

Svratišta (srca) pak mnogih ne primaju Boga da se u njima rodi jer su pretrpana bilo ne ispovjeđenim grijesima, bilo nepotrebnim brigama i srodnim stvarima…

Ipak Bog ne odustaje, rađa se u blizini svakog Betlehema koji ga ne prihvaća, na samom njegovu rubu, i čeka preokret u srcima ljudi…

On je ponuda u neposrednoj blizini, u kritičnom trenutku života: Bog u jaslicama, kao prilika čovjeku baš onda kad i sam dođe na svoj rub…

EVO NAŠE PRILIKE! Dođite i vi s pastirima i poklonite se!

SRETAN BOŽIĆ, SVETO POROĐENJE ISUSOVO!

 

Petar Galić, OP

Četvrta nedjelja došašća – C

2018 12 21 4 ned adv

 

Susret Marije i Elizabete bio je prvi susret ljudi koji se dogodio zbog Krista

 

UVOD

Vršenje volje Božje je rad na uspostavi Božjeg mira! Čovjek koji živi protivno volji Božjoj širitelj je razdora, sukoba i ratova.
Samo Bog može donijeti pravi mir za kojim čezne ljudsko srce.

 

On je moguć samo ako slijedimo primjer koji nam donosi današnji prikaz susreta Marije i Elizabete. U središtu njihova susreta je Onaj kojega je nosila Marija. Što mi jedni drugima donosimo? O tome će ovisiti naši susreti i naš mir.

USPOSTAVA PRAVOG MIRA JE U VRŠENJU VOLJE BOŽJE!

U današnjem prvom čitanju (vidi Mih 5, 1-4a) sam Bog po proroku naviješta spasenje, ali to spasenje neće doći iz najvećeg i najvažnijeg židovskog grada, nego naprotiv iz najmanjeg među kneževstvima Judinim.

Božji zahvat spasenja nikad nije po ljudskim mjerilima, kao što njegova snaga i pobjeda nije u ljudskoj mišici. On izabire ono što je malo i neznatno da bi ostvario ono što je veliko i vječno.

 

Zato izabire najmanje kneževstvo Judino da bi iz njega podigao najvažnijeg vladara čiji je izvor božanski a ne ljudski, jer kaže: njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena (Mih 5, 1b). Taj vladar će drugačije upravljati Božjim narodom, a njegova vlast znači uspostavu mira u ljudskim srcima.

 

Uspostava njegove vlasti započinje već utjelovljenjem u krilu Djevice koja je prva prepustila svoje srce i svoju utrobu za njegovo prijestolje. Ona je također postala i prva prenositeljica i širiteljica njegove vlasti.

Dolazak Božji među ljude i uspostava Božje vlasti događa se po vršenju volje Božje. Marija ga može nositi drugima, jer je najprije sama dopustila biti u svemu nošena od njega. U njenom pristanku na Božji plan na najbolji se način pokazalo značenje riječi: »Vršiti, Bože, volju tvoju!« (Heb 10, 7b).

 

Bog se služi malenima i neznatnima da bi činio velika djela. On zato silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne (vidi Lk 1, 52).

ŠTO NAM PORUČUJE SUSRET MARIJE I ELIZABETE?

 

Susret Marije i Elizabete bio je prvi susret ljudi koji se dogodio zbog Krista. Svaki susret bez Krista je besmislen, a s Kristom dobiva pravi smisao i pravu radost. Istinski se mogu radovati oni koji traže Boga i koji žele vršiti volju Božju i živjeti u Božjoj blizini.

U ovo vrijeme dok se pripremamo za slavlje Kristova rođendana bit ćemo naravno izloženi i napastima da nam to slavlje i pravu radost susreta netko sa strane pokuša ukrasti i pokvariti.

 

Naime, nerijetko se to događa da netko nečiste i neizmirene savjesti u ovakve dane velikih kršćanskih slavlja poludi i pobjesni , i da nam zbog svog grešnog života i savjesti opterećene grijesima pokuša nametnuti svoje nemire, kako ne bismo mogli misliti na radost koja se dogodila u Betlehemu (nego da mislimo na tu tematiku kojom nas je taj netko zaskočio)…

 

Znamo kako se Herod uznemirio kad je čuo da se negdje u njegovoj blizini rodio novi kralj Izraelov, a uznemirio se s njime i sav dvor njegov.

 

Takav dakle ne može zadržati to svoje nezadovoljstvo u sebi nego ima potrebu prenijeti ga drugima oko sebe…
A istina je naime, da svatko prenosi drugima ono što nosi u sebi!

Također je zanimljivo i to što Herod nije znao pronaći put do toga kralja koji mu ja bio tako blizu, a pronašli su ga Mudraci koji su prešli tako daleki put.

 

Život u grijehu je taj koji čovjeka udaljuje od Boga, stvara mu nepremostive zapreke, čini ga slijepim za ono što mu je često pred nosom. Dobra slika toga su i stari Izraelci koji su lutali pustinjom četrdeset godina nesposobni ući u obećanu zemlju, a sve zbog svojih grijeha i nevjere.

Herod se pravio da želi saznati gdje se rodio kralj Izraelov, pa je zatražio od Mudraca da mu dođu javiti kad ga nađu, a što mu je zapravo bilo u srcu iskusila su uskoro betlehemska djeca. A to što ga on nije išao tražiti s njima govori o njegovoj nespremnosti da se pokaje i napusti grešan život.

Herodi svijeta uvijek bjesne na vijest o rođenju Spasitelja, pa se nemojmo iznenaditi ako takvih bude i u ove dane, čak i unutar naših vlastitih obitelji. Moramo zato biti i mudri i budni, te poput Mudraca koji su se išli pokloniti Kristu, ne dozvoliti da nam neki Herod nametne svoje tematike, svoje neizmirenosti…

Ali isto tako, nemojmo upasti u zamku vlastitih neizmirenosti, pa da mi sami budemo Herodi svojim bližnjima ili ljudima koje ćemo susretati.

Slijedimo primjer susreta Marije i Elizabete, pa jedni drugima dijelimo istinsku radost zbog Isusove blizine, zbog njegova skorašnjeg rođenja među nama.

 

Oni koji jedni drugima idu zbog Krista, koji se sastaju zbog Krista, oni će pravo iskusiti i proslaviti radost njegova rođenja, i na ispravan način će doživjeti radost međusobnog zajedništva..

Svaki naš susret trebao bi za cilj imati donijeti drugima Krista i susresti ga u drugome. Svaki susret bez njega u središtu često bude promašaj. Što mi jedni drugima donosimo? O tome će ovisiti naši susreti i naš mir.

 

Petar Galić, OP

Treća nedjelja došašća – C

3. nedjelja došašća

 

Svatko neka čini na svom području ono što mu je zadaća!

UVOD

Papa u miru Benedikt XVI. rekao je: „Pripremiti se za Božić znači biti predan izgradnji “Božjeg prebivanja s ljudima”… To znači da Isus Krist bude stavljen za središte našeg života, tako da naš identitet obilježava bitno susret, zajedništvo s Kristom i njegovom Riječi. U njegovoj svjetlosti svaka se druga vrijednost obnavlja i pročišćava od mogućih onečišćenja.“

 

Što nam je dakle činiti? Biti predan izgradnji Božjeg prebivanja s ljudima.

 

Prvo čitanje        Sef 3, 14-18a

Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska! Jahve te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio! Jahve, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla!
U onaj dan reći će se Jeruzalemu: »Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani.

 

Ono što vraća radost osuđeniku je vijest da mu je rješena osuda i da je pomilovan.

 

Drugo čitanje     Fil 4, 4-7

Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.

 

Radost nas kao vjernika pojačava se s Gospodinovom blizinom. Osjećaj njegove blizine vraća mir u naše srce.

 

EVANĐELJE     Lk 3, 10-18

 

Pitalo ga mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?« On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.« Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?« Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.« Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?« I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.«
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.« I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.

 

Ivan Krstitelj daje odgovor na pitanje što je potrebno učiniti da bi Bog došao, da bi Isus došao u naš život.

 

SVATKO NEKA ČINI NA SVOM PODRUČJU ONO ŠTO MU JE ZADAĆA…

 

U današnjem evanđelju mnoštvo koje pristupa Ivanu Krstitelju traži rješenje za sebe pa mu postavljaju pitanje: „Što nam je dakle činiti?“

Svatko dakle ponajprije za sebe, na svom području, treba nešto bitno poduzeti, ukloniti neku moguću zapreku u sebi koja priječi dolazak Božje ljubavi, radosne poruke spasenja.

Što je to dakle kod mene što guši u meni Božju radost? I što moram poduzeti da se to ukloni?

Na meni se trebaju ostvariti riječi iz današnjeg drugog čitanje (Fil 4, 4-5): Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!

Ako se na promjeni u mom životu ne vidi da je Gospodin blizu, ako se na meni ne vidi radost njegove blizine, i ako drugima umjesto blagosti donosim žilet žicu, onda nešto debelo treba u meni mijenjati.

Ukloni dakle ono što priječi dolazak Božji u tvoj život, što priječi dolazak Božje radosti u tvoju kuću!

 

ŠTO NAM JE ČINITI?

 

Sjećam se jedne gospođe, bila je na svim mogućim pobožnostima i molitvama, ali unatoč tome uvijek je bila s nekim ratobornim nabojem u sebi, nastupala je po pitanju vjere prema drugima kao da je skojevka ili esesovka… Kad sam stupio u razgovor s njom rekla mi je da ime petero djece i muža koji jedini radi i to po raznim gradilištima. Zatim mi se požalila na muža kako joj stalno prigovara da je previše odsutna i da je ona kriva što su djeca prljava i što im često nije spremljen ručak. Pitao sam je: „Je li to istina?“, a ona mi je umjesto odgovora rekla kako joj je važnija misa od sto ručaka. “Gospođo, sad vidim da je vaš muž u pravu. Vi vjeru shaćate na kriv način i tako je drugima prikazujete na kriv način…” Gledala me je šokirana, a onda se jako naljutila na mene.

 

Ivan nam u današnjem evanđelju svraća pozornost na ono što se tiče našeg posla, zvanja, zanimanja, staleža kao mjesta gdje trebamo činiti ono što je potrebno za dolazak Isusov…

 

Ako se zamjene pozicije i staleške dužnosti, pa ja počnem činiti recimo ono što je pridržano svećeniku, a svećenik ono što je pridržano vjerniku laiku, onda to, makar po sebi bilo dobro, gubi na dobroti baš po tome što činim nešto što nije moj poziv a zanemarujem svoje dužnosti…

 

U svom odgovoru, na postavljeno pitanje „Što nam je činiti?“, Ivan najprije izbija izliku svakome i traži od svakoga konkretna djela milosrđa prema onima koji žive u siromaštvu i neimaštini…

 

Zatim prelazi na zahtjev koji se tiče svačijeg životnog zvanja i staleža. Tako carnike opominje da ne utjeruju više nego je to određeno, a vojnike da ne vrše nasilje nad ljudima, da nikoga krivo ne prijavljuju i da budu zadovoljni svojom plaćom… U tome se konkretnom nizu može preslikati opomena i zahtjev svakome od nas u onome što se tiče našeg osobnog zvanja i staleža.

 

Ivan je poslan od Boga donijeti poruku ljudima u njihovim dužnostima i zanimanjima, kako se trebaju ponašati, a nije im rekao da to napuste… Svatko dakle u svom poslu i staležu treba donositi plodove obraćenja. Koliko smo dakle obraćeni vidi se po tome koliko savjesno i odgovorno, časno i pošteno obavljamo svoj posao i svoje staleške dužnosti i koliko ondje svojim djelima svjedočimo Kristov dolazak, jer svatko od nas je dio Kristova mističnoga tijela.

 

SVATKO (SVAKI VJERNIK) NEKA ČINI NA SVOM PODRUČJU ONO ŠTO MU JE ZADAĆA.

 

Petar Galić, OP

Druga nedjelja došašća – C

2018 12 07 II adv

 

Ukloniti zapreke grijeha i neznanja

Grijeh i neznanje su suradnici u gradnji zapreka dolasku Božjem u naš život. Zatvaranje u žalost je također jedan vid neznanja koji se trudi da ne upoznamo utjehu pravog života. Današnje prvo čitanje nas želi potaknuti na uklanjanje haljina žalosti, a u tom smjeru ide i  središnja poruka današnje Božje riječi…

… Bog dolazi u pustinju i u pustoš našeg života i donosi nam poruku nade!

Jeruzalem će vidjeti slavu Gospodnju, ljepotu slave Božje koju će pratiti milosrđe i pravednost. Što je napisano, napisano je za pouku nama. Obećana ljepota tiče se nas, ali kako doći do nje dok nas toliko toga odvraća?!

Haljina tugovanja mnogima je poznata, čak bliska: mnoge žene nose crninu čak do kraja života. I kao da tako poručuju da je sa smrću njihove drage osobe umrla i njihova radost.

 

Njihovo razmišljanje okrenulo se nakon toga uspomenama iz prošlosti, iz vremena kad su njihovi mili bili na životu. Oni se tako stalno podsjećaju na ono što su imali i što su zauvijek izgubili, to im iznova pobuđuje novi osjećaj tuge i nesreće. (Nekima je pak žalost način života, jer uvijek traže priliku za takve priče…)

Međutim, Božja riječ traži od nas da skinemo tu odjeću koja u nama izaziva žalost i čini nas nesretnima, te da se okrenemo razmišljati onome što ćemo dobiti a ne onome što smo izgubili. Tada ćemo shvatiti da nas čeka puno veći dobitak, te da je gubitak zanemariv u odnosu na dobitak.

Naša mjera gubitka je uvijek u usporedbi s Kristom, ali isto tako i naša usporedba dobitka. Odjeća žalosti nije naše određenje, ni naša sudbina. To je samo dionica gusjenice koja se treba odlučiti za leptira.

To je ono o čemu nam pjeva i Psalam dok najavljuje veliki povratak u radosti – Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni! Ništa i nitko ne može u čovječjem srcu izazvati toliko radosti kao Bog, kad on zahvati u naizgled beznadno stanje ljudske duše.

Drugo čitanje (vidi Fil 1, 4-6.8-11)

Onaj tko otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga … – govori Pavao dok moli za Filipljane da im ljubav sve više raste u spoznanju… Uspoređujući se s Kristom mi se jačamo u ljubavi pravoga spoznanja. Mi tada postajemo sposobni odlučiti se za ono što je Božje.

Evanđelje Lk 3, 1-6

Ivan Krstitelj propovijeda obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. To je dimenzija obraćenja koja jedina može pripraviti put Gospodinu, i upokoriti ljudsko srce. Grijesi stvaraju nepremostive doline, neravne staze, podižu prepreke i zidove, sve do surovih i nepristupačnih gora. Samo iskreno korjenito obraćenje može potaknuti takav proces koji je u stanju ukloniti te zapreke Gospodinovu dolasku.

Božja riječ nas poziva na uspostavu ispravnog odnosa s Bogom, te izbija u nama svaku izliku za kukanje i žalost. Negdje sam čuo zgodnu izreku: „Onaj tko stalno kuka nosi u sebi kukolj koji treba što prije iščupati.“

O našem angažmanu ovisi hoće li nam se dogoditi ponuđena i pružena radost susreta s Bogom. Ako je ne doživljavamo u sebi to je samo zato što smo orijentirani na ruševine svoga života, a zanemarujemo i propuštamo poziv na gradnju.

Naša novost, naš život zapravo tek započinje onoga trenutka kad shvatimo kako je to moguće tek osposobljavanjem naše komunikacije s Bogom, i uklanjanjem svega onoga što je zapreka toj komunikaciji. Tada se događa transformacija naših razmišljanja, naših pogleda, naših osjećaja.

Sve u našem životu ovisi o tome koliko smo sposobni primiti Boga, i jesmo li radili na srcu boštva (teizma) ili na srcu bezboštva (ateizma).

Prorokov glas u pustinji upućuje nas na potrebnu novoga izlaska (iz stanja grešnih kompromisa …) i da temeljito pročešljamo sve one bezbožne elemente koji su se potkrali Izraelcima i nakon izlaska iz Egipta.

ČOVJEK SE MORA PRIPREMITI ZA DOLAZAK BOŽJI!

Ponajprije mora nam biti jasno kako je poruka spasenja nama upućena, konkretno meni i tebi. Ti i ja moramo promisliti kako ćemo ono što smo čuli primijeniti u svom životu. Što dakle moram poduzeti da bih mogao živjeti po zahtjevu Božje riječi.

Jednom sam pitao djecu: “Djeco jeste li učili ono što sam vam zadao za zadaću?” Sva djeca su uglas odgovorila: “Jesmo.” Zatim sam ih upitao: “Onda djeco, jeste li naučili Božje zapovijedi?” Ovaj put ih se oglasila jedva trećina s nesigurnošću u glasu dok su izgovarali: “Jesmo.” A kad sam ih upitao: “Da vidimo onda, tko će mi reći Božje zapovijedi?”, većina je pognula glave.

“Aha, tu smo! Znači nije isto učiti i naučiti. Jer svi ste vi kao učili, ali samo vas par je naučilo.”, rekao sam djeci.

Upravo tako je i kad je u pitanju naša molitva, kad je u pitanju naša spremnost za dolazak Božji u naš život. Svi mi smo kršćani, jer tako se izjašnjavamo kad nas pitaju, ali u samoj primjeni kršćanskoga znanja spadamo na jako niske grane, na jako male postotke.

Nešto kod nas jako ne štima u pripravi puta za dolazak Gospodnji, odjednom se u nama stvaraju tolike zapreke. U samoj primjeni onog što smo kao kršćani učili većina nas pogne glave, nestane nas iz vidnog polja… Odjednom nam se nameće ono što se protivi dolasku Gospodina i kao da je to dominantno i u većini.

Takvo je stanje i u društvu koje nas okružuje. Nevidljive zapreke posvuda su i ako nismo dovoljno spremni za suočenje vrlo brzo nas vraćaju pod svoje okrilje…

Izgleda da nas je jako malo koji smo naučili?!

Božja riječ nam zato po proroku i danas snažno viče, želi nas ohrabriti i potaknuti nas na borbu protiv prepreka. Bog će nam dati potrebnu snagu, samo se trebao odvažiti i odlučiti se i poslušati njegov poziv.

KAKO POČINJE NAŠA PRIPREMA ZA DOLAZAK BOŽJI? Uklanjanjem zapreka, a najveće zapreke u nama samima stvara grijeh i nepoznavanje Božjih otajstava, Božje istine koja nam je objavljena za naše spasenje, upravo zato da bismo mogli živjeti slobodu djece Božje.

 

Petar Galić, OP

Pobjeda svetih – Psalam 62. i 100., uz video kadrove iz Svete zemlje

“Služite Jahvi u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem!
Znajte da je Jahve Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove.
Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama; hvalite ga, ime mu slavite!
Jer dobar je Jahve, dovijeka je ljubav njegova, od koljena do koljena vjernost njegova.” Ps 100

“Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati.
U Boga je spasenje moje i slava; Bog mi je hridina silna, utočište.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!
U grabež se ne uzdajte nit` se otetim tašto hvalite; umnoži l` se blago, nek` vam srce za nj ne prione.
U Boga je snaga, u tebe je Gospode dobrota.” Ps 62

 

Ovaj lijepi projekt nastao je moglo bi se reći – slučajno, iako ništa nije slučajno. Potaknut riječima supruge Julije, da bismo mogli nešto snimiti mi iz klape. Odmah smo se složili da bi Bruno mogao nešto lijepo pročitati, a ja dodati kao pozadinsku glazbu nešto iz kolekcije svojih pjesama. Pročitao je lijepi psalamski tekst, nakon toga uslijedio je poziv Ivanu Dominiku da sastavi video na temu pročitanog…

Slava Bogu na visini! I na zemlji mir ljudima dobre volje!

Biblijski tekst (Ps 100 i Ps 62) čitao: Bruno Mrgan

Autor glazbe: Branimir Vukorepa

Autor videa: fr. Ivan Dominik Iličić, OP

Prva nedjelja došašća – C

2018 12 01 I adv c

 

Čekanje Krista – radosna zadaća srcu koje voli…

 

 

Nemoguće je ostati budan onome tko ne voli!

 

Ovo vrijeme nama je poseban poziv na razbuđivanje, da nam se srca ne uspavaju u sladunjavim zvončićima… Mi ne smijemo u kozmetici svijeta zaboraviti svoju prvu vjerničku ljubav.

 

Srce koje ljubi uvijek bdije, i uvijek u sebi podgrijava nadu njegove blizine. Onoliko ga čekamo koliko ga volimo, koliko nam je stalo.

Onaj tko čeka nekoga koga voli, srce mu nikad nije nespremno za njega, (jer u sebi uvijek misli i prebire o njemu). Voljena osoba nam je uvijek iznova radosno razbuđivanje nove nade koja nas gleda s prozora.

 

On je kao poziv upućen našem srcu i razumu da postanu jedno. Danas se trebamo zapitati koliko je Krist prisutan u našim srcima, koliko s njime listamo svoje životne etape, koliko je on s nama u našem svakidašnjem životu?!

 

Ako propuštamo svoj svakidašnji odnos s Kristom, onda bi nam onaj njegov dolazak u konačnici mogao biti zamka, jer ćemo se na njega zateći nespremnima…

 

ZNAKOVI GOSPODINOVA DOLASKA!

 

Advent nas upućuje na dolazak, a Božja riječ na znakove dolaska… Među znakovima dolaska Isus nam kaže kako će se sile nebeske poljuljati. Reklo bi se prevedeno, poljuljat će se ispravan odnos prema Bog, što će utjecati i na poljuljane međuljudske odnose: izgubit će se temeljno poštovanje.

 

Posebno je znakovito kako će na zemlji zavladati bezizlazna tjeskoba naroda… To je govor o krizi koja će zahvatiti čitavi svijet. A najteža svakako će biti kriza temeljnih vrijednosti.

 

Možemo se danas zapitati, ako pogledamo oko sebe, nije li možda takvo vrijeme već poprilično nastupilo. Svijet današnjice nije u krizi samo što se tiče ekonomije, tu bi se još dalo naći izlaz.

 

Najveći problem je upravo kriza onoga što život znači, što čovjeka čini čovjekom. Poljuljane su dakle sile nebeske u srcima mnogih, temeljne vrijednosti više ne znače ništa. I kao da se na globalnoj razini nitko ne želi sjetiti da je u središtu te krize narušeni čovjekov odnos s Bogom.

 

Kriza odnosa čovjeka s Bogom je tolika da je kod mnogih taj odnos potpuno zaboravljen, što je dovelo do potpune praznine u srcima, i do totalne pomutnje u traženju rješenja na prazninu.

 

Zbog takve krize mnoge je narode zahvatila bezizlazna tjeskoba, koju je među ostalim najavio Gospodin. Mi se moramo zapitati što moramo činiti i što činimo da ta kriza nas ne zahvati, nas koji vjerujemo u Isusa Krista… Jer kraj ovoga svijeta, i naš vlastiti također, mogu doći kad to najmanje očekujemo. Hoće li nam biti kao zamka ili kao nagrada taj dan?

 

PAZITI NA ZNAKOVE UPOZORENJA!

 

Preko noći zbog naglog topljenja snijega nabujala je planinska rijeka i odnijela seoski mostić. Seljak koji je stanovao na obližnjem brežuljku iznad rijeke ugledao je kako se velikom brzinom približava neki automobil, pa je istrčao na cestu mašući rukama kako bi upozorio na opasnost.

 

Međutim svojeglavi  mladi vozač mislio da je to neki dosadni autostoper te umjesto da se zaustavi još je više ubrzao. Kad je shvatio zašto ga je onaj zaustavljao bilo je kasno.

 

Isus nam kaže kako će se u posljednje vrijeme pojaviti određeni znakovi koji će upućivati na približavanje Dana… To će biti kao znakovi posljednjeg upozorenja čovječanstvu, i svakom čovjeku posebno, da se zaustavi i razmisli o svom životu, kako ga vodi…

 

Božja riječ nas upozorava kako je priprema za budućnost naš sadašnji trenutak. Svatko od nas treba progledati na znakove koji nam se sada daju. Jer onaj tko se sada ne obazire najvjerojatnije će krivo protumačiti i ona posljednja upozorenja, te će ubrzati pred provalijom.

 

Čuo sam za slučaj kad je policajac nekom gospodinu, kad je shvatio da je ovaj ušao u zabranjeni smjer jer ne razumije prometne znakove, umjesto novčane kazne napisao obavezno ponavljanje tečaja predavanja za vozače.

 

Dobro bi bilo za mnoge koji su zaboravili ono bitno, dok još ima vremena, da prođu podsjetnik značenja pojedinog znaka od kojeg će im u datom trenutku ovisiti život.

 

Naša najbolja priprema je svakodnevna primjena Gospodinovih riječi u svoj život. U tom slučaju njegov dolazak u konačnici za nas neće biti zamka nego radost.

 

Petar Galić, OP