Put ljubavi – Psalam 23 – Gospodine, Ti si Pastir moj

Hvaljen Isus i Marija! 🙂

U nastavku možete pogledati video i poslušati poznati psalam 23 – Gospodin je Pastir moj, u izvedbi glazbenog sastava “Put ljubavi”. Gospodin je Pastir naš!

Pjevačice Mia i Maja Antoš ovom su se prigodom i molitvom sjetile 10. obljetnice od smrti njihova oca, te uputile i osobne molitve Svevišnjem Bogu, kojima se i mi možemo pridružiti slušanjem ovog Davidovog psalma.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila njemu.

Duše svih vjernih mrtvih, počivale u miru Božjem. Amen.

VII. nedjelja kroz godinu – C

2019 02 22 VI ned

 

Neprijatelja učini prijateljem logikom ljubavi

U današnjem evanđelju Isus je poseban naglasak stavio na “ljubite svoje neprijatelje…” To nam svima najteže pada, i čini se kao da Isus od nas traži nemoguće…

Možemo u svojoj gorčini, zbog pretrpljene nepravde, reći: “Isuse, kako pored svega što proživljavam možeš još i to od mene tražiti?” Hajde i nekako da traži recimo “Ne mrzite svoje neprijatelje.”, ali “Ljubite svoje neprijatelje.”, nije li to ipak previše?!

Da bismo ovo mogli razumjeti moramo posegnuti za drugim mjestom u evanđelju, kad Isus najavljuje: “Od sada će neprijatelji čovjekovi biti ukućani njegovi” (vidi Mt 10, 35-36 i paralelno Lk 12, 51-53).

Iz ovoga naslućujemo traženi odgovor i na Isusov zahtjev iz današnjeg evanđelja “Ljubite svoje neprijatelje…”, jer često se događa da neprijateljstva doživljavamo upravo od svojih bližnjih, od svojih ukućana…

Muž i žena koji su se do jučer kleli na ljubav i koji su zaljubljeno sanjarili o prekrasnoj budućnosti, odjednom preko noći postaju najljući neprijatelji, pa taj muž progoni svoju ženu jer recimo ide na svetu misu, a ona ga s druge strane u revnosti “pobožno proklinje” i prijeti mu paklenim ognjem.

 

Događa se također da je sin najnervozniji prema svome ocu i ispaljuje na njega razne uvrede i optužbe, smatra ga svojim najvećim neprijateljem i krivcem za sve, dok je vani prema svima kao anđeo.

 

Također, svekrva i nevjesta znaju biti kao dvije vojske koje su u neprestanom ratu zbog prevlasti i dominacije nad sinom, odnosno mužem, dok su na drugim mjestima, s drugim osobama, jedna i druga omiljene u društvu…

Tko dakle koga najviše progoni i tko je kome taj neprijatelj koga trebamo ljubiti, sad nam postaje jasnije. Taj Isusov zahtjev očito nam je posebno naglašen na tom polju, jer tu se događa većina naših neprijateljstava.

 

Tko kome može toliko zla nanijeti kao recimo zavađena braća. Dogodilo se tako u jednom obližnjem selu da su se dvojica braće međusobno dohvatila u jednom dočiću, a njihove žene se pograbile poviše toga dočića.

 

Čitav dan je trajao okršaj oko toga čiji je dočić. “Meni ga je ćaća ostavio!”, vikao je jedan. “Meni ga je mater ostavila. Ona je zadnja umrla!”, vikao je drugi. A žene su se međusobno klele i čupale za kose. Kad su se napokon, umorni i iscrpljeni od svađe i potezanja, svi konačno jedva dovukli svojim kućama imali su što vidjeti.

 

Naime, dok su oni tako međusobno ratovali, došli lopovi te i jednom i drugom sve pokrali iz kuća. Vrijednost pokradenog višestruko je nadmašivala vrijednost dočića.

Ovih dana smo slušali dokle može sezati neprijateljstvo među ukućanima da je vlastitu sestru ubila i držala u zamrzivaču devetnaest godina. Dobro je svećenik rekao na sprovodu nesretne djevojke, da nema drugog objašnjenja nego da je sotonski duh ovladao mozgom sestre ubojice…

A upravo to se događa kad dopustimo da mržnja, ljubomora i pohlepa ovladaju našim srcem, tada ukućani jedni drugima postaju najljući neprijatelji. Tada čovjek prestaje biti Božji, a postaje sotonin sluga i sotonsko oružje.

Ako želimo zaista biti Božji, protiv zla mržnje i napasti uzvraćanja istim sredstvima bori se drugačijim oružjima, a to je ona logika evanđelja na koju nas Gospodin poziva u današnjoj svojoj pouci.

Primijenjeno na stanje današnjih obitelji koje su najviše napadnute, iz ove Isusove pouke možemo naučiti kako je obitelj također polazište ozdravljenja međuljudskih odnosa.

Ovdje se pruža prilika našoj slobodi da reagira drugačije od onoga što bi u nama željeli nagoni… Tako mi zapravo postajemo pobjednici, jer nismo dopustili zlu da nam nametne svoju nagonsku logiku…

 

Kao što je primjerice učinio David, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju ( vidi 1 Sam 26, 2.7-9.12-13.22-23), iako je itekako imao razloga ubiti svoga progonitelja, a imao je idealnu priliku za to, on samo uzima koplje kojim je Šaul njega želio ubiti (ostalo prepušta Bogu).

 

Logika praštanja i ljubavi oduzima oružje neprijatelju… To nam je ujedno divan primjer tumačenja onoga što Isus od nas očekuje iz pouke koju nam donosi u današnjem evanđelju…

Jedan je car sazvao svoje generale i rekao im: “Spremite se! Sutra ću poraziti svoje neprijatelje.” Sutradan generali došli s postrojenom vojskom i spremni za bitku, dolaze kod cara javiti mu, kad ono tamo car priredio veliku gozbu, jede i nazdravlja sa svojim najvećim neprijateljima.

 

Zbunjeni generali pitaju: “Pa care, što se ovo događa. Ti jedeš i piješ sa svojim najljućim neprijateljima, a rekao si nam da se spremimo, jer ćeš ih danas poraziti.” “Ali to se upravo dogodilo, dragi moji generali. Ja sam svoje neprijatelje porazio tako što sam ih učinio svojim prijateljima.”, odgovori im car.

Kako ćemo dakle mi pobijediti svoje neprijatelje? Upravo sljedeći Gospodinovu pouku iz današnjeg evanđelja.

 

Petar Galić, OP

NEDJELJNA MISAO 7. KG

Pljačkaš je noću ušao u kuću bogatog poslovnog čovjeka namjeravajući ukrasti sve što je mogao pronaći vrijedno: novac, zlato, možda dragulje itd. Supruga i troje mladih tinejdžera čuli su buku, ustali su da vide što se događa. Pljačkaš se uspaničio kad je vidio da netko ima u kući i odmah pucao i ubio je ženu. Kasnije ga je uhvatila policija. Pitali su suprug te mlade žene što bi htio da se dogodi čovjeku koji je ubio njegovu ženu. Njegov je odgovor zapanjio sve. Rekao je: „Opraštam ubojici moje drage žene. Ja sam kršćanin i moja vjera mi govori da volim svoje neprijatelje“.

Koliko bi nas moglo dati odgovor da je netko koga volimo, netko potpuno nevin, ubijen? Ne bi li doista bilo teško? Ipak, to je Isusova radikalna poruka u današnjem evanđelju. Jer, kaže, da je takav naš Nebeski Otac prema svakome od nas. Prema Isusu, ‘Ako ljubite svoje neprijatelje i činite dobro, imat ćete veliku nagradu i bit ćete sinovi i kćeri Svevišnjeg ‘. On nastavlja: “Budi milosrdan kako je tvoj Nebeski Otac milostiv”.

Kako je ovo teško u praksi.

Onda se sjetim posjeta i opraštanja koje je pokojni sveti papa Ivan Pavao II. dao Mehmetu Aliju Agcu, turskom ubojici koji je pucao i ranio ga 13. svibnja 1981. u Rimu.

Nismo li u velikoj napasti da uzvratimo “okom za oko”? Bog ne traži od mene da riješim sukob u Venezueli ili Palestini, ali me pita , postoji li netko kome odbijaš oprostiti ili pokušavaš se osvetiti? Isus danas jednostavno govori svakome od nas: Znam da je jako teško voljeti svoje neprijatelje i oprostiti im. Ne možete to učiniti sami. Pitajte me za pomoć i ja ću vam omogućiti da učinite ono što sada mislite da je nemoguće ”.

Možda ste u fazi života u kojoj ste možda povrijeđeni zbog nečega ili nekoga i planirate osvetu. Možda ste “u pravu” jer niste krivi. Međutim, odvojimo malo vremena da razmislimo što nam Isus danas govori:

Vašim neprijateljima, pokažite ljubav.

Onima koji te proklinju, blagoslovi ih .

Svakom tko vas udari, nemojte uzvratiti.

Svakom tko traži, dajte (ako imate).

Svima koji vas vrijeđaju, pokazujte milost i oprostite.

Dok idemo u novi tjedan, nastojmo držati naše oči na ovim Isusovim uputama.

Dominikanski samostan u Splitu

Šesta nedjelja kroz godinu – C

2019 02 16 6 ned

 

Blaženstvo se nalazi u kritičnom trenutku

 

Ovdje nam je dobar primjer desni razbojnik koji je najbolje iskoristio svoj kritični trenutak.

U svakoj boli možeš naći lijek, kao što se u zmijskom otrovu nalazi protuotrov… To da se u smrti nalazi najveća tajna života pokazao nam je naš Gospodin…

Nekad su nam znali reći: Pazite što govorite jer i zidovi imaju uši. To je mnogima ostalo u kostima, još iz vremena jednoumlja, pa se i danas neki okreću i misle kako ih možda netko prisluškuje. No, strah zarobljava i od takvog života nema ništa.

Jedna je djevojčica, koja je uporno željela znati gdje su joj te noći oni ljudi odveli djeda, opomenuta od roditelja da govori tiše jer da i zidovi imaju uši, nakon toga tražila od njih da joj pokažu te zidove s ušima. Nato se otac ustao, te je preko cijelog zida nacrtao jedno veliko uho i pokazao to svojoj kćeri kao dokaz. Na to su se svi, iako u toj muci koju su proživljavali, od srca nasmijali.

„Ako želite biti istinski sretni, morate biti u stanju uzeti svoju bol i igrati se s njom.“, potiče nas stara mudrost negdje iz prikrajka. Neki od najradosnijih ljudi bili su upravo oni koji su prošli kroz jako mučne periode života s odlukom kako će to prigrliti kao dio života kroz koji moraju proći s pouzdanjem u Boga.

U nekim bolnicama s bolesnom djecu znaju dovoditi klaunove i tad se događa da se teško bolesna djeca, nerijetko i na smrt bolesna, smiju na sav glas. Tako to zna biti i za njihove roditelje znak nade i ohrabrenja, pa se i oni smiju sa svojom djecom. Isto tako, u takvim trenucima oni prvi put možda otkrivaju drugačije gledanje na život ili priliku za drugačije oči.

 

U trenutku potpune nemoći da bilo što učine za njih smijeh njihove bolesne djece nekako kao da ih otvara, kao da probija u onu nevidljivu dimenziju na koju ih Bog želi potaknuti, kao i nas danas u Isusovim riječima: „Blago vama“ koji sada gladujete, koji sada plačete…

Čuo sam za slučaj bolesne desetogodišnje djevojčice koja je svojim uplakanim roditeljima rekla: „Zašto plačete, kad sam ja svoju bolest dala Isusu upravo za vas?“ Roditelji su bili šokirani, jer joj nikad nisu o tome govorili.

KAKVO UZDANJE ONAKVA SNAGA U KRITIČNOM TRENUTKU…

Sveti Pavao nam kaže: Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih.

Mi moramo stvarnost promatrati mnogo dublje, ako se nazivamo vjernicima, jer prava stvarnost nije samo ono što nam se događa na vidljiv i osjetljiv način: ona seže mnogo dalje od našeg trenutnog stanja.

Isus nas želi ohrabriti u onome što trenutno prolazimo, ali i pripremiti na ono što moramo svi proći, prije ili kasnije. Otajstvo prave radosti smješteno je često ondje gdje se najmanje nadamo, u onome što bismo najradije izbjegli. Tako su primjerice mnogi pronašli Boga i život vjere u nekim od najtežih životnih trenutaka…

Ako polazimo od sebe, od nas koji smo Crkvi najvjerniji, otkrit ćemo kako smo upravo u životnim tragedijama, bolestima, progonstvima, izrugivanjima, poniženjima i sl. počeli još dublje tražiti Krista.

 

Upravo ondje nas je najdublje susrelo ono Isusovo: „Blago vama…“ Ondje smo ga najdublje čuli i počeli upoznavati njegovo otajstveno značenje (koje je nemoguće naći u sigurnosti vlastitoga bogatstva, sitosti i samohvali).

Isus nas usmjerava i želi poučiti u tome da se upravo u onim najneugodnijim događajima našega života nalazi tako velika prilika…

NAŠA NADA I BLAŽENSTVO JE U TOME ŠTO NAM JE BOG U SVEMU BLIZU…

Isus poučava mnoštvo kako na pravi način tražiti i promatrati sreću i kako se ne treba pogubiti u nesreći. Pravi vjernik sve što mu se događa promatra u perspektivi neprolaznih vrijednosti, u perspektivi vječnog spasenja.

Današnje evanđelje po Luki ima svoju paralelu u Matejevu evanđelju. Međutim, kod Luke na samom početku nam je s razlogom istaknuta jedna bitna razlika u odnosu na ono izvješće koje nam donosi Matej.

 

Naime, dok kod Mateja nalazimo kako se Isus uspeo na goru s učenicima i kako je onda stao naučavati, kod Luke čitamo kako Isus siđe s učenicima i zaustavi se na ravnu.

Govor s uzvišenog mjesta, što je slučaj kod Mateja, želi nam istaknuti autoritet onoga koji govori, a u slučaju Isusa i njegovu božansku dimenziju.

 

Znamo da se u Starom zavjetu Mojsije uspinjao na goru da bi razgovarao s Bogom, a narod je ostajao u podnožju. Tako su u evanđelju po Mateju Isusu na goru pristupili učenici, dok je narod ostao dolje niže.

 

U današnjem evanđelju po Luki pak imamo jednu novu dimenziju, odnosno ovdje Isus silazi s učenicima i zaustavi se na ravnu.

Ono što nam Luka želi s time posvijestiti je upravo ta posebna Božja blizina čovjeku koja je nastupila Isusovim dolaskom na ovaj svijet. Bog nam je toliko blizu da se utjelovio i postao jedan od nas.

 

To što je sišao i zaustavio se na ravnu, na razini mnoštva koje se okupilo, znači da taj naš Bog dijeli i proživljava naše stanje. On nije dakle neki daleki Bog, on je Emanuel, Bog s nama.

Upravo zato Isus može i reći čovjeku u njegovu siromaštvu, gladi, žalosti … “Blago vama!”…, jer Bog ga nije ostavio nego je s njim…

Bog je sišao među nas ljude ne samo da suosjeća s nama, nego i da podijeli s nama naša ljudska stanja, dapače da ih preuzme za nas u onoj dimenziji naše nemoći i da upravo u tu našu nemoć unese svoju moć i mogućnost pobjede.

Isus se u evanđelju po Luki danas obraća izravno svakome od nas istim riječima “Blago vama…” Mi smo danas to okupljeno mnoštvo zarad kojeg je on sišao i zaustavio se na ravnu, odnosno on je s nama na našoj razini, u našoj dimenziji, u našem životu.

 

On nije negdje daleko nego je s nama, u onome što svatko od nas trenutno proživljava. Netko je možda u žalosti, netko je u bolesti, netko je u oskudici i sl., ali Isus je sad s nama i to je razlog nade.

 

Nismo osuđeni ostati u tom stanju, nego smo pozvani sve promatrati u novoj dimenziji koju nam je donio Gospodin.

Prorok nas zato u današnjem prvo čitanju poziva da svoje pouzdanje trebamo staviti u Boga, a ne u čovjeka.

Na čemu dakle temeljimo svoju vjeru? Što nam je oslonac? Sve što prolazimo u životu i što nam se događa, lijepo ili ružno, trebamo promatrati kroz prizmu Kristove muke i uskrsnuća.

 

Petar Galić, OP

Nedjeljna misao 6.ned.k.g.

Da bismo bolje razumjeli Blaženstva, možda nam treba duhovno buđenje. Samo osoba koja se uzda u Boga uvučena je u izvor života. Ta osoba se ne treba brinuti. U biti, današnja čitanja govore o povjerenju. U što ili u koga stavljamo svoje povjerenje? U Bogu i njegove putove ili u sustavu vrijednosti ovoga svijeta? Nije li daleko bolje donositi odluke koje uključuju povjerenje u Boga? Najdragocjenija stvar u cijelom svijetu je svijest da ne sudjelujemo u bilo kakvoj nepravdi.

Dakle, što je značenje blaženstava? Ono što Isus osuđuje jest da bogatstvo bude moja opsesija i sve ono što želimo imati, dobro mišljenje u javnosti, tijelo koje će drugi hvaliti itd. A posebno kada naš fokus stavljamo da lišimo siromašne i potrebite onoga što je potrebno za njihov dostojan život.

Važno je shvatiti da Isus ne govori protiv materijalnog bogatstva ili pravilne ishrane ili da čovjek bude sretan. On nije bio protiv toga. Nije li nahranio mnoge ljude, uskrisio mrtve i donio sreću i radost tolikim ljudima?

Blaženstva su izbor. Isus ne donosi zakon o tim blaženstvima. On nam govori da krenemo iznad površine kako bismo razumjeli Božje načine.

Kad se mi usudimo vidjeti i prihvatiti sebe u svom svom siromaštvu, onda  Isus gleda na svakoga od nas i kaže: Blago vama koji se obratite meni za pomoć. Blagoslovljeni ste vi koji shvaćate svoju stvarnu potrebu za mnom. Ja sam na vašoj strani i spreman pomoći.

„Blago“ i „jao“ su poziv da se usudimo pogledati na sebe tko smo i što smo uistinu. Isus nam blaženstvima daje smjernice za naš svakodnevni konkretni život. Želi nas voditi na našem putovanju da se ne izgubimo; da nas ne zaslijepe svjetovni standardi i sustavi vrijednosti.

 

Dominikanski samostan u Splitu

Peta nedjelja kroz godinu – C

2019 02 09 5 ned

 

Ne miješati se sa svijetom nego naviještati svijetu

U BOŽJEM SVJETLU PREPOZNAJEMO SVOJA DJELA UČINJENA BEZ BOGA…

 

Božji laser locira svaku grešnu zloćudnu izraslinu koju treba podvrgnuti njegovu skalpelu.

 

Iz 6, 1-8.

 

Izaija u viđenju Božje svetosti i uzvišenosti postaje svjestan svoje grešnosti i nedostojnosti. Tada unutar sebe doživljava silnu potrebu za čišćenjem, koje se događa u vatri i žeravi Božjeg milosrđa.

 

Tek očišćeni od grijeha možemo ispuniti svoju zadaću i poslanje. Tek tada naše srce postaje oduševljeno i sposobno reći: „Evo me, mene pošalji!“

 

1 Kor 15, 1-11.

 

Nešto slično kao Izaija doživio je sveti Pavao na putu za Damask, kad je šokiran svjetlom Isusovim spoznao svu ludost i ispraznost svojih djela. Nakon toga postaje gorljivi svjedok Kristova uskrsnuća i revni navjestitelj i branitelj istine Evanđelja.

 

On zato opominje i podsjeća Korinćane na temelje koje su primili i kojih se trebaju držati. Nakon svega, duboko svjestan što je bio prije susreta s Kristom, Pavao traži od svih podvrgavanje Kristovoj istini.

 

Bog od nas očekuje redovito čišćenje kroz podvrgavanje svojih čina i volje njegovoj objavi. Tako, svjesni svoje malenosti i nedostojnosti, nećemo nikada pasti u iskušenje da Božju istinu prilagođavamo sebi.To podvrgavanje Kristovoj veličini morao je proći i Šimun da bi mogao biti Petar.

 

Lk 5, 1-11.

 

ISUS IZ ŠIMUNOVE LAĐE POUČAVA MNOŠTVO, a Šimun na Isusovu riječ lovi mnoštvo riba. Ako se Šimun, odnosno Petar naših dana, bude držao Isusove riječi, Isusova nauka može očekivati obilan urod ribe…

 

Zadaća je dakle svakoga Šimuna Petra (Pape) i Crkve u cjelini u svemu se držati onoga što Gospodin traži tako jasno, a nikako da bi se prilagođavao nekakvim „elton-johnovskim“ trendovima svijeta…

 

Isus ponajprije od Šimuna traži poslušnost njegovoj riječi, a prema njegovoj poslušnosti onda se ravna čitava Crkva…
Svaki pokušaj ulova i privlačenja ljudi u mrežu Crkve na način koji polazi od sviđanja i simpatija a ne od Krista, također će i ostati samo na razini sviđanja i simpatija, ali dugoročno bit će to uzaludni pokušaji, jer će mreže ostati prazne.

 

Crkve će ostati prazne i sve praznije, jer ono što puni mreže nisu simpatije na osobnoj razini nego osobna poslušnost i vjernost Božjoj riječi…

 

Kako onda, tako i danas vrijedi – „Učitelju svu noć smo se mučili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“

 

Šimun je nakon toga shvatio, kad je vidio pune mreže, kako je lov bez Isusa samo trud uzalud, te kako je tek onaj trud koji ide po poslušnosti Isusovoj riječi ispunjenje, punina koja ljude vraća, koja puni srca i mreže…

 

Svaki pokušaj prilagođavanja vremenu i trendovima, koji bi želio ispasti pametniji i moderniji, doimao bi se kao htjeti ispasti pametniji od Isusa…

 

Nekakvo moderniziranje Božje riječi je kao pokušati reći da je Bog zastario…

 

IZ CRKVE MORA DOLAZITI JASNOĆA NAUKA!

 

Opasno je božju riječ podijeliti u kategoriju konzervativnih i liberalnih, a prevedeno jezikom svijeta to bi trebalo značiti nazadni i napredni.

 

Božja riječ ne poznaje takva ispiranja mozga koja bi stvarala razdor u Božjem narodu nekakvim nedorečenostima ili promjenama koje nemaju potporu Katekizma.(Pavao opominje i doziva u pamet Evanđelje kako ne bismo uzalud povjerovali.)

 

Iz Crkve mora doći jasnoća: iz lađe dolazi jasno tumačenje a ne zbunjivanje naroda na obali… Šimun Petar je nakon obilnog ulova, po poslušnosti Isusu, shvatio svu grešnost svojih uzaludnih pokušaja lova na svoju ruku…

 

Isusov zahtjev da baci mrežu udesno bio je na neki način usmjeren na rasvjetljenje Šimunu njegovih, na svoju ruku, bacanja ulijevo… Uvijek kad želimo na Božjem polju nešto na svoju ruku to je bacanje ulijevo, odnosno grešno i promašeno.

 

Ima i ona stara mudra izreka – “ako nije pokvareno, nemojmo popravljati”, a Božju riječ ne treba popravljati. Nego ako nam nešto u njoj smeta onda to može značiti samo jedno, a to je da je nešto u nama pokvareno…

 

Šimun je dozvolio da bude rasvijetljen, te je uvidjevši svoje pogreške pao do nogu Isusovih s priznanjem: „Idi od mene! Grešan sam čovjek Gospodine!“

 

NE MIJEŠATI SE SA SVIJETOM NEGO NAVIJEŠTATI SVIJETU!

 

Isus nam svima danas jasno poručuje kako je on protiv bilo kakvog lova, odnosno načina naviještanja koji odstupa od zahtjeva njegove nepromjenjive riječi.

 

To što je Isus tražio od Šimuna, prije nego će poučavati mnoštvo iz lađe, da malo otisne od kraja, znači kako Isus traži od svoje Crkve da se ne miješa sa svijetom nego da naviješta svijetu.

 

Poslana naviještati Isusa svijetu, koji je u svemu drugačiji, može samo onda ako jasno tumačenje njegova nauka uvijek vidljivo dolazi iz nje koja je i sama u svemu drugačija, odvojena…

 

Tada će mnoštvo naroda uvijek htjeti čuti ono što Crkva govori…. Međutim, ako bi se lađa Crkve, mimo toga, htjela nekim drugim načinom približiti svijetu, i tako ukloni onaj Isusov zahtjev tako potrebnog odmaka od svijeta, tada bi svijet ušao u lađu i prilagodio je sebi…

 

Ovaj odmak uvijek mora u nama odjekivati kao Isusov zahtjev Crkvi u svakom vremenu. Taj odmak prati kontinuirana zadaća tumačenja Isusova nauka mnoštvima diljem svijeta, i samo tako će mnoštva prepoznati drugačijost Isusove poruke u odnosu na sve druge.

 

Uočimo, dok Isus nije ušao u lađu ribari su bili izvan lađe, a lađa tik uz obalu. Kad se ribari bave svim i svačim nema razlike i prestaju biti prepoznatljivi.

 

To možemo uzeti kao sliku one Crkve koja svoje poslanje prilagođava svijetu. Tada se ribari bave ispiranjem praznih mreža, a za svoj neuspjeh krive loša vremena u kojima žive. A treba biti iskren pa prepoznati kako je razlog prevelika sljubljenost s obalom svijeta.

 

U svim svojim područjima djelovanja Crkva treba poraditi na odmaku, jer to je bio prvi zahtjev Šimunu kad je Isus ušao u njegovu lađu. Potom treba u toj lađi dođi do izražaja njezina posebnost koja je u Isusovoj živoj prisutnosti u njoj i po tumačenju njegova nauka.

 

Mnoštvo može čuti jasno Isusa tek kad govori iz lađe (Crkve) koja je napravila odmak od obale svijeta. Nakon toga će uslijediti i drugi Isusov zahtjev Šimunu, a koji je moguće ispuniti tek nakon ovoga prvog, a tiče se ulova ribe po poslušnosti njegovoj riječi od samoga Šimuna.

 

Šimun tada postaje sposoban primiti poslanje Petra koji lovi ljude u mrežu Crkve…

 

ISUS IZ ŠIMUNOVE LAĐE POUČAVA MNOŠTVO, A ŠIMUN NA ISUSOVU RIJEČ LOVI VELIKO MNOŠTVO RIBA.

 

AKO SE ŠIMUN, ODNOSNO PETAR NAŠIH DANA, BUDE DRŽAO ISUSOVE RIJEČI, ISUSOVA NAUKA MOŽE OČEKIVATI OBILAN UROD RIBE…

TUMAČENJE UNIVERZALNOG ISUSOVA NAUKA I POSLUŠNOST ISUSOVOJ RIJEČI ZADAĆA JE CRKVE U SVAKOM VREMENU!

BOŽJA RIJEČ TRAŽI UVIJEK BACANJE MREŽE NA DESNO, A TO SE NE TIČE NEKAKVIH POLITIČKIH IDEOLOGIJA NEGO VJERSKE JASNOĆE OD KOJE NEMA ODSTUPANJA, OMEKŠAVANJA I PRILAGOĐAVANJA BILO SEBI BILO VREMENU, NITI IDEOLOŠKIM STRUJANJIMA BILO S LIJEVA, BILO S DESNA.

 

Petar Galić, OP

Četvrta nedjelja kroz godinu – C

2019 02 01 4 ned

 

Povlađivanje i religijski bućkuriš

 

UVOD

 

Jr 1, 4-5. 17-19.

 

Ti bedra svoja opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ti zapovjedim.

 

Zadaća je proroka govoriti drugima ono što Bog traži od njega, a ne ono što drugi očekuju i žele čuti od njega.

 

1 Kor 12, 31 – 13, 13.

 

Sva naša djela bez ljubavi Božje u nama odlaze u vjetar, ništa ne vrijede. Krepost ljubavi je mjerilo naše poslušnosti Bogu, i mjerilo korištenja primljenim darovima.

 

Lk 4, 21-30

 

I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.

 

Od onih koji povlađuju do onih koji su te spremni strmoglaviti kratak je put. To se dogodilo, na sličan način, u Nazaretu…

Isus ne želi skrivanja iza povlađivanja, iza čopora, iza veze, iza tajnih društava i migova, iza novca, moći i titula, jer sve to ništa ne govori o tebi kao osobi. Kakva je vrijednost nekoga kao osobe pokazuje nečija spremnost na razotkrivanje stanja srca…

 

Da bismo postali Božja zajednica moramo najprije prestati živjeti kao čopor, i osobno se suočiti s tamom svoga života. Tek nakon toga slijedi ispravan ulazak u Božju zajednicu…

 

POVLAĐIVANJE I POSLANJE PROROKA… PROTIV RELIGIJSKOG BUĆKURIŠA…

 

Tamo gdje se puno govori o ljubavi (i toleranciji), a gdje Bog (koji se objavio u Isusu Kristu) nije njezin korektor, priprema se zabluda u vidu religijske obmane… Gdje je puno povlađivanja u pozadini su mnoga skrivanja iz kojih vreba opasna zvijer.

 

A svaki pravi prorok je dobar samo dok šuti… No, čim progovori spreman je za odstrel, treba ga strmoglaviti. „Zato mu je bolje šutjeti!“

 

Kaže nedavno jedan gospodin nakon svete mise: “Velečasni, nemojte istinu govoriti tako direktno, jer mogao bi se netko uvrijediti.”

A kakva postaje istina koju bi trebalo omekšati radi osjetljivih ušiju?! I kome bi služio takav omekšivač prostora ljubavi…?!

Ako čovjek šuti na obmanu počinje se navikavati na nju i spreman je za otpad.

 

PROTIV RELIGIJSKOG BUĆKURIŠA…

 

Znate li što je bućkuriš?

 

To je kad se u istu posudu pokuša staviti ono što se međusobno ne uklapa, i tako se dobije bezlična smjesa koju bi onda trebalo pojesti, iako ti se na sami izgled okreće želudac… A praviti se da je s tim sve u redu znači pristati jesti bućkuriš… Kako će mozak nakon toga reagirati?!

 

Može li prorok šutjeti na bućkuriše koji nam se žele servirati u vremenu u kojem živimo? Božji prorok ne može šutjeti, jer njega Božja sila nuka govoriti: „…bilo to zgodno ili nezgodno.“

 

Današnje prvo čitanje (Jr 1, 4-5. 17-19) govori nam o pozivu proroka, ali i o beskompromisnoj prorokovoj zadaći (prorok ne pada na spinove)…

 

On je poslan svim narodima i nosi im univerzalnu Božju poruku kojoj nema alternative i koja se ne da ublažiti alternativnim putevima, niti omekšati lažnom tolerancijom ili pričom o tome kako je važno da smo svi dobri, da svi vjerujemo u ljubav i sl.

 

„Neka se svatko drži svoga i to je to.“, reče, zadovoljno se smješkajući, čudno odjeveni gospodin, nakon jednog međureligijskog susreta na kojem Isus nije ni spomenut (te je svatko svakom mogao bez straha povlađivati).

 

Onom slatkorječivom i laskanju uvježbanom mladiću Gospodin je odgovorio: „Zašto me zoveš dobrim? Samo je Bog dobar“ (vidi Mk 10, 18). To je bio otrežnjujući trenutak koji je razotkrio stvarne namjere bogatog mladića, ali i stanje njegova srca…

 

A baš tako je djelovao i Isusov nastupni govor u Nazaretu iz današnjeg evanđelja za one koji „su mu povlađivali“ (vidi Lk 4, 22) samo da ne ide dalje, da ne dira u njih i da se sve zadrži na razini ugodnog očijukanja (gdje smo svi jedni drugima dobri, lijepi i ugojeni, te da samo nastavimo biti tu gdje jesmo).

 

Zadaća Božjeg proroka je uvijek nastupati protiv uljuljanosti u samodopadnost, protiv izjednačavanja, protiv sinkretističkog očijukanja u kojem se sprema bućkuriš obmane…

 

Nije istina kako se mi spašavamo svojom dobrotom (jer je uistinu dobar samo Bog), nekakvim novim bratstvom i jedinstvom (bez zadaće naviještanja evanđelja Kristova svim narodima) i nekakvim religijskim kružokom u kojem svatko sa sobom nosi svoj simbolić i kipić smješkajući se za nekakav zajednički „selfi“.

 

Tako se navjestitelju oduzima njegovo misionarsko poslanje, a univerzalna poruka spasenja postaje tek jedna od mnogih, a Isus kao jedini Put postaje tek jedan od puteva…

 

Nasuprot svakom takvom pokušaju Bog šalje svoga proroka na pozornicu kako bi svima iz takvog kružoka progovorio Božju poruku koja se ne da svesti u okvire „religijskog bratstva i jedinstva“, pa iako ga strmoglavili…

 

Ta poruka glasi i danas jednako otrežnjujuće: „Mi propovijedamo Krista raspetoga… Božju snagu i Božju mudrost…“, s pozivom na obraćenje i vjerom u Evanđelje.

 

Bog nam zato zapovijeda da govorimo jasno ono što smo primili od njega kao zadaću, a ne ono što bi od nas očekivala medijska klijentela (kako bi nam aplaudirali i divili nam se).

 

Nasuprot svakom povlađivanju, svjetionik na pučini mora ostati to što jest, inače prestaje to biti. Za Božju stvar očekuj biti tretiran kao Jeremija!

 

Zahtjev Božji u proroku uvijek je opozicija slušateljima, jer on odbija povlađivanja i lažne kompromise po cijenu zatajenja istine…

 

Na jednom zgodnom crtežu netko je naslikao dva štanda s ponudama. Na jednom je pisalo „NEUGODNA ISTINA“, a na drugom „UGODNA LAŽ“. Pred onim prvim štandom stajalo je samo par ljudi, a pred onim na kojem je pisalo „ugodna laž“ stajao je dugački red ljudi.

 

Isus je u Nazaretu suočio slušatelje s „NEUGODNOM ISTINOM“ iako su ga oni željeli zaustaviti povlađivanjem u prvom dijelu njegova nastupa.

 

Oni su bili spremni gledati i njegova čudesa i sve drugo…, ali nisu bili spremni na skidanje maski… Oni su bili spremni radije strmoglaviti Isusa nego da bude doveden u pitanje njihov položaj …

 

TRULI KOMPROMISI I SLADUNJAVE FIGURICE PROTIVNICI SU ISTINE I PROROČKOG POSLANJA…

 

LJUBAV JE HEROJSKA KREPOST A NE RODBINSKO I MJESNO POVLAĐIVANJE…

 

Petar Galić, OP

1 2