Četvrta korizmena nedjelja – C

2019 03 29 IV kor

 

Mnogi ljudi se nastavljaju optuživati zbog prošlosti, zbog onoga što je netko jednom rekao, učinio… Od te sotonske zaraze pate pojedinci, čitavi narodi, a na žalost i crkvene zajednice…, i to onda takve drži na pozicijama podjele, nesposobnima za istinsko slavlje.

 

 

To je neka vrst depresije, i kad ima veze s vjerskim i religijskim tada postaje depresija vjere, i daje dojam drugima depresivne religije. Otac pak trči prema sinu još dok je bio daleko, grli ga i ljubi, i nalaže opće slavlje zbog povratka sina. Nije mu „naturio na nos“ sve ono što je činio, onako kako je to odmah učinio stariji sin, odnosno brat.

 

REAKCIJA STARIJEG SINA bila je ponajprije drskost prema ocu, krajnji izraz nepoštivanja koji ima svoj vrhunac u odbijanju zajedničkog slavlja. Također, njegova reakcija pokazuje i njegovo nemilosrdno srce koje bi radije vidjelo brata mrtva.

 

Otac pak koji grli sina otkriva svoje srce koje je patilo sa sinovim lutanjima, i kojemu je najvažniji njegov povratak. “Samo Bog koji pati može pomoći”, tako je napisao Dietrich Bonhoeffer čekajući pogubljenje u zatvoru.

 

U takvom Božjem srcu uvijek nam je prilika da ozdravimo od svoje skučenosti i uskogrudnosti, prilika da otkrijemo pravo Božje lice i u njemu prepoznamo milosrdnu ljubav koju želi dati svakome od nas, i onoj braći i sestrama koje smo mi iz svojih nekih „opravdanih“ razloga precrtali…

 

Širina Božjega srca nudi nam uvijek novi početak povratkom u kuću Očevu, poziva nas na zajedničko slavlje. Bez toga slavlja čovjek je kao mrtav još i prije fizičke smrti, jer je dopustio da mu bude važnije zamjeranje, ogorčenost i tvrdoglavo držanje nekih svojih zacrtanih razloga i pozicija s kojima se vraća uvijek u neku svoju prošlost… Tako mnogi propuštaju biti sretni sa svojim Bogom, sa svojom braćom i sestrama…

 

To je bilo stanje starijega sina koji je propustio vidjeti (upoznati) Oca iako je cijelo vrijeme bio s njim… BITI S OCEM a ne vidjeti njegovo lice, ne sudjelovati u njegovu srcu, to je zaista tragedija…

 

Iako je sam Bog išao na križ da dopre do srca svakog čovjeka, da privuče svu raspršenu djecu, neki uporno odbijaju biti djeca… Stariji sin odbio je biti sin svog oca onoga trenutka kad je pun gorčine rekao: „A kad dođe ovaj sin tvoj, koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele“ (Lk 15, 30).

 

BOŽJA LJUBAV NAS NAGOVARA…

 

Bog poštujući našu slobodu, prema nama ne koristi prisilu. On nas nagovara, ali nas ne prisiljava. Njegova ljubav ne prisiljava, nego svojom nježnom brižnošću želi doprijeti do našeg srca…

 

Kao što je i mlađem, on je i starijem sinu izišao u susret, „… iziđe i stane ga nagovarati“ (Lk 15, 28), ali ovaj put umjesto raskajana srca nailazi na rasrđeno srce, srce puno optužbe, srce nepokorno, i kao takvo, srce koje se odreklo sinovstva.

 

…AKO NE POSTANETE KAO DJECA….

 

Otac nas ne može dovesti kući dok ne postanemo poput djece, i ne može nas prisiliti na zajedničko slavlje dok ne prihvatimo da smo sinovi, i da smo braća i sestre istoga oca.

 

Isus je upozorio: „… ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3).

 

SAMO ONI KOJI POSTAJU KAO DJECA MOGU SUDJELOVATI NA SLAVLJU ŽIVOTA U BOGU.

 

Povratak ocu mlađega sina i očev zagrljaj potvrda je procesa obraćenja koje svatko od nas treba proći. Kad se dogodio susret Pape Franje i ruskog patrijarha Kirila na Kubi govorilo se kako su se tako htjeli naći na neutralnom teritoriju. To zvuči kao ono: „Ako nije po mom, neka nije ni po tvom“.

 

A istina je da patrijarh nije bio spreman primiti Papu u Rusiji. Ipak, Papa je postupio kao otac u današnjoj prispodobi, izašao je ne bi li potaknuo starijeg sina da i on uđe na zajedničko slavlje.

 

A dok se god neki patrijarsi drže kao uvrijeđeni stariji sin, zamjerajući uvijek onome „mlađem“, dotle oni ostaju izvan zajedničke kuće, izvan zajedničkog slavlja. “Mlađi sin” je unatoč svojim etapama životnih lutanja unutar, na univerzalnom slavlju na koje Otac poziva i nagovara sve uvrijeđene sinove…

 

Jednom kad slomimo svoj egoizam, svoja uskogrudna zamjeranja dogodit će se opća radost, i opće zajedničko slavlje… NA TO NAS UPORNO NAGOVARA OČEVO MILOSRĐE, I NJEGOVO SRCE KOJE PATI SKUPA S NAMA DOK SE TO NE DOGODI.

 

Petar Galić, OP

NEDJELJNA MISAO 4. KORIZMENA

Jesmo li se možda udaljili od Boga, jesmo li toga svjesni, ako jesmo? Moramo priznati: ima puno katolika koji je sretan živeći raskošno prema svijetu, a jedva da mu je Bog na pameti. Za svijet, otvorene ruke. Za Boga, stisnute šake.

Već smo duboko zašli u korizmu  i još malo pa će i Veliki tjedan. I nemojmo zaboraviti: Gospodin, s parabolom o izgubljenom sinu, nam želi pokazati da je, ne samo strpljiv, nego kad se vratimo njemu (svom Ocu), skače od radosti i sreće. Božja radost, za razliku od mnogih od nas, je radost zbog povratka, radost zbog onoga koji se oslobodio kandži osrednjosti ili hladnoće svijeta kako bi se vratio i stalno živio  u Očevoj kući. Je li to tako osjećamo mi?  Koji smo se udaljili od Boga? Danas ne razmišljamo samo o sinu koji se razbacuje u svijetu koja će ga uništiti. Povrh toga vidimo Boga koji se razbacuje s onim jedinim što zna raditi: ljubiti.

Kad odlazimo daleko od Boga trpamo u ruke toliko zavodljivosti koja nas uljulja ili zavara, ali i tada ne idemo samo mi. Bog, bolje rečeno, njegovo očinski srce, ide kamo idemo mi. Daleko od tog da nas napušta, Bog je s nama u onim situacijama u kojima se često vidimo izdane, prezrene, podcijenjene ili siročad.

Kad se okrenemo unatrag tražeći Boga, on uvijek dolazi do nas. Skače od radosti, jer nas dobiva natrag kao svoju djecu. Priprema pravu feštu (svetkovinu), jer je za njega povratak važniji od trenutka odlaska, napuštanja. Više može učiniti milosrđe,  nego polaganje računa. U oči upadaju otvorene ruke a sramota ostaje po strani. Sin koji je otišao na način na koji je otišao, i koji je živio na način na koji je živio, kad se vratio susreće istu Očevu ljubav koju je ostavio na grub način.

Bog, nikoga  od onih koji vjeruju u njega, ne prisiljava da ostanu pod njegovom zaštitom. Mi smo slobodni vjerovati u njega, i slobodni smo da sumnjamo u njega. Ali ono što nikad nećemo dobiti, a što je namjera starijeg sina koji gunđa jer mu se brat vratio, je da nikad nećemo promijeniti srce Oca, Božje osjećaje, njegovu beskonačnu dobrotu, uvijek otvorene ruke za naš povratak.

U nekim trenucima našeg života, svjesno ili nesvjesno, napuštamo Božju sigurnost i idemo u potragu za drugim bogovima, drugim očevima, drugim  “roditeljima” koji nas nagrizaju iznutra i izvana. I koliko puta, nakon što je iskorištena plaća tih idola – kada više nismo bili od koristi –  ostali smo bez potpore u svom vlastitom jadu. Ili nismo? To su trenuci opasnosti ili osobne tragedije, kada naše oči počnu ponovno tražiti i čeznuti za kućom Očevom, uzdišući za njegovom prisutnosti, blizinom ili zaštitom.

Možda izgubljeni sin, zastupa ovo društvo (hirovito i okrenuto samo sebi) koje pokušava stvoriti budućnost bez Boga. Svijet bez vječnih vrijednosti ili bez pričanja i povezanosti s Apsolutnim, s Bogom. Je li to dobro? Pa naravno da nije. U svakom slučaju, samouništenje čovjeka ubrzava se kada se okrenemo od Božjeg srca.

Neka Gospodin sa svojim križem, nas učini takvima da vidimo, razumijemo, shvatimo i živimo neizmjernu ljubav koju Bog ima prema nama.

JL

Treća korizmena nedjelja – C

2019 03 23 III ned kor

 

U susretu s Bogom naša je šansa koju treba iskoristiti…

Obraćenje zahtjeva temeljnu rekonstrukciju našega života…

Na jednoj staroj i vrijednoj građevini trebalo je ukloniti fasadu koja je već bila propala i zamijeniti je s novom. Međutim, kad su uklonili tu fasadu otkrile su se pukotine u temeljima zida. Valjalo je po procjeni stručnjaka odmah sprovesti zahvat na učvršćenju temelja, a tek se onda moglo sprovesti ono s fasadom.

Puno su dakle važniji bili temelji od fasade, jer s dobrim i čvrstim temeljima zgrada se neće srušiti, ako je i loša fasada. Međutim, samo s dobrom fasadom, a s lošim temeljima, zgrada se ruši.

Nešto slično potrebno je napraviti s našim životom, našom vjerom, i našom ljudskošću. Ako čovjek ostane na fasadi, na vijestima koje nas ne diraju nego samo udovoljavaju našoj znatiželji, tada se truli temelji mogu svakoga trenutka srušiti.

BOG NE ODUSTAJE OD ČOVJEKOVA SPASENJA, i želi dati novu šansu svakome od nas. Međutim, mi ne smijemo prokockati svoje spasenje preuzetnim odgađanjem darovane prilike…

SVIJEST O SVETOSTI TLA NA KOJEM STOJIMO…

Bog govori Mojsiju iz gorućeg grma i najprije ga upozorava na svetost tla na kojem se nalazi. Svetost tla nas upućuje na blizinu Božju, na svetost Božju i na naše stanje pred Bogom. Ne možemo se na svetom mjestu ponašati uličarski, trgovački, i ne možemo na sveto mjesto ulaziti nedolično obučeni.

„Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo…“ (Izl 3, 5), takvo je upozorenje čuo Mojsije kad je znatiželjno htio iz bližega promotriti čudni prizor grma koji gori a ne sagorijeva.

Bog ne želi da se na sveta mjesta dolazi iz neke bolesne znatiželje i svakako obučeni, bez ikakvog znaka poštivanja takvih mjesta.

Danas je nemali broj onih kojima je svejedno jesu li na plaži, po disko klubovima ili u crkvi… Neki se ljeti opravdavaju kako im je vruće, i ljute se na svećenika koji ih upozori. No, vidjet ćemo hoće li im biti vruće u paklu…

Sjećam se slučaja kad je neka „napirlitana“ gospođa ušetala u crkvu sa svojim psom u krilu. Kad je časna intervenirala i upozorila je kako tako sigurno ne bi ušla u dućan ili restoran nego bi psa ostavila vani, gospođa se sva uvrijedila i uokolo crkve odmah rastrubila kako je to vještica a ne časna jer mrzi životinje. No, srećom časna je bila Imoćanka pa se nije dala zaplašiti…

Zar ćemo podleći duhu vremena koje je izgubilo svaki osjećaj prema svetome, prema svetosti mjesta i prostora, pa da dopustimo svakakvo ponašanje ondje gdje svakoga od nas sustiže Božja opomena: „Ne prilazi ovamo prije nego li si prikladno raspoložio svoje srce…“ A često zapravo naše vanjsko ponašanje, naš izgled, oblačenje govori o našem nutarnjem raspoloženju i svijesti gdje se nalazimo.

SVAKO NAŠE STUPANJE U SVETI PROSTOR, na sveto mjesto, naše je izlaganje onom Božjem grmu koji gori a ne sagorijeva: izlaganje sebe i svoje nutrine Božjoj vatri. Stupiti u taj prostor Božje vatre nepripremljena srca, bez spremnosti na temeljno životno obraćenje (a to označava ono „izuj obuću“) je poigravanje s vlastitim spasenjem…

U tom smislu sve što se događalo i događa oko nas je za pouku i upozorenje nama samima da ne prokockamo sadašnji darovani trenutak.

Prirodne katastrofe ili ratovi koji se događaju po raznim područjima svijeta ne smiju nas ostaviti ravnodušnima, ili pak osobama koje od toga rade zanimljive priče bez namjere da iz svega izvučemo pouku za svoj život. Ili nevolje koje su se možda dogodile našim sugrađanima, susjedima ne smiju nas ostaviti u lažnom uvjerenju kako se nama nešto slično ne može dogoditi. Naprotiv, sve što se događa je poziv nama da postanemo bolji ljudi tako što ćemo odlučno napustiti put grijeha…

U evanđelju Isus upućuje vrlo ozbiljne i upozoravajuće riječi: „… ako se ne obratite svi ćete tako propasti.“ (vidi Lk 13, 3. 5.)

S tim upozorenjem povezana je i prispodoba o smokvi koja već tri godine ne donosi roda i gospodar naređuje slugi da je posiječe kako više ne bi tako neplodna iscrpljivala zemlju. Sluga kod gospodara posreduje za smokvu da je poštedi još jednu godinu…

Milosrđe Božje nam je na raspolaganju svaki dan, ali ako mi ne izvučemo iz svega pouku za svoj život i ostanemo i dalje zatvoreni u svoju sebičnost tada će zasigurno nastupiti i Božja pravda za sve one koji su toliko prilike imali i toliko toga primili, a ipak su unatoč svemu ostali neplodni…

Neplodna smokva je upozorenje svima koji zloupotrebljavaju Božju dobrotu, a da ništa ne rade oko promjene svoga života…

Božje milosrđe još jednu nam godinu nudi novu priliku, Božji sluge ove godine još jednom posebno su pozvani na okopavanje i gnojenje smokve ne bi li ipak urodila. To nam govori i upućuje nas na potrebu temeljitog rada na sebi, na temeljitu promjenu života, na raskidu sa svim onim što nas vodi u propast…

Godina pružene prilike smokvi može se shvatiti i kao poziv nama da konačno donesemo rod, jer ako ga ni nakon toga ne donesemo pitanje je hoćemo li imati novu priliku. Tako, trebamo znati da ako ne iskoristimo odmah tu darovanu novu priliku morat ćemo se na kraju suočiti i s Božjom pravdom…

Nemojmo preuzetno i oholo misliti kako su drugi gori od nas jer im se nešto loše dogodilo, ili da smo mi bolji od drugih zato što nam možda bolje ide na polju financija i sl. Stvari se mogu preko noći učas promijeniti…

Iskoristimo darovano nam vrijeme!

 

Petar Galić, OP

NEDJELJNA MISAO 3. KORIZMENA

Izjava pape Franje: “Gospodin se nikada ne umori čekajući”, služe nam da ove nedjelje, razmišljamo pred licem Božjim – o Bogu koji je blizu, koji je ljubazan, strpljiv i milosrdan.

U različitim okolnostima Bog dolazi svom narodu kojega ludo ljubi, dolazi preko patrijarha i proroka. A sada s Kristom, ponovno nam dolazi u susret kako bi nam usadio vrijednosti. Bog čeka naš povratak, iako stalno činimo nešto kao da živimo bez Njega.

U više navrata, kao onaj narod pod vodstvom Mojsija, i mi opasno žurimo okrećući se unatrag. Misleći da je ono što ostavljamo, bolje od onoga što nas čeka u Obećanoj zemlji. Je li to tako ili nije? Ili možda mislimo da, ponekad, postoji puno toga što smo ostavili na stranu slijedeći Isusa? Je li vjera u Njega i Njemu, dobitak ili gubitak? Jeli u nekim trenucima sumnjamo, da Bog ide s nama i da hodamo kao siročad i bez cilja?

Kad vidimo tolike katastrofe –  humanitarne ili materijalne, možda možemo zaključiti kako nam izgleda da je Bog zanemario svijet. Je li to tako? Naravno da ne. Bog pati s ljudima koji pate; Bog strepi s ljudima koji strepe; Bog plače s ljudima koji plaču.

Ne samo da je Bog s nama, nego nam Bog ubrizgava hrabrost i vjeru kako bi prevladali te teške situacija koje zadese čovjeka. Izraelski narod je trpio ( ali je i računao na Božju pomoć), a mi kao narod Novoga saveza, i dalje podnosimo različite zamke i Gospodin nas ohrabruje, tako da naše postojanje, imaju glavu, snagu koja nas tjera naprijed: a ta snaga je naše povjerenje u Boga.

Neke situacije nas pritišću, zadaju nam brige ili zgražaju (možda, kada netko izruguje križ) onda trebamo gledati u jednom pravcu: biti strpljiv, jak i znajući da će Bog učiniti dobre stvari.

Bog nas podsjeća nas da smo njegov vinograd. Da smo njego narod. Sveti narod. I, da ovaj vinograd (uključujući i neplodnu smokvu u njemu) ovaj narod, treba biti čuvan s molitvom, pokorom i ljubavlju. Gdje smo mi?? Jesmo li napredovali u nečemu? Jesmo li izišli iz praznine kako bi naš život ispunili  sadržajem? Jesmo li spremni pomoći materijalno ili duhovno? Jesmo li se makli od umjetnih i površnih pogleda? Jesmo li svjesni raznih mogućnosti koje nam Bog daje da se ostvarimo kao ljudi, kao vjernici?

Korizma ide dalje i u našim očima vidimo nekakve plodove, vidimo plodove i u našim rukama, vidimo plodove u iskrenosti naših riječi .

Bog još uvijek čeka, i mnoge od nas. Stvari neće uvijek ispasti onako kao što mi to mislimo i kako Bog zaslužuje. Ali, stvarnost je ovo: Bog nas na putu vjere želi vidjeti optimistične, a ne malodušne. Čak i usred sumnji i komplikacija, kušnji i patnji, ne samo da od nas očekuje puno, nego se čak kao vlasnik vinograda – čiji smo i mi dio – izlaže pogibelji, da nastavimo sijati nadu, Evanđelje i njegove zapovijedi gdje god smo prisutni.

JL

Molitva svetom Mihaelu arkanđelu

Molitva sv. Mihaelu arkanđelu

Sveti arkanđele Mihaele, molim te, dođi i pomozi mi. Stoj kraj mene u borbi
protiv svakog zla i napadaja Sotone. Budi Ti moja zaštita i obrana.
Bog Otac u nebu zabranio njemu i svim demonima da mi škode.

Zato te molim u Ime Isusovo, koji je rekao: „Što god zaištete u moje ime Oca, dat će vam se…“
Ti, Kneže nebeske vojske, vjerni slugo Božji, vjerni slugo Marijin, u Ime Isusovo, u ime Marijino, molim te, učini me nevidljivim, neopipljivim, neozljedivim za sve nevidljive i vidljive neprijatelje, da mi ništa ne mogu škoditi, ni duši, ni duhu, ni tijelu.

Sveži sotonu i sve ostale zle duhove, da ne mogu ništa protiv mene poduzeti, ni u kojoj mi prilici naškoditi, da su prema meni kao onesviješteni, kao gluhi, kao slijepi, da ništa ne vide, ništa ne čuju, da ništa ne smiju odnositi.
Tebi predajem sve svoje neprijatelje…(ovdje nabroji svoje neprijatelje).
Ti, Kneže nebeske vojske, sotonu i ostale zle duhove, koji svijetom lutaju i obilaze na propast duša, s Božjom moći u pakao strovali.

Po Bezgrešnoj Djevici i Majci Božjoj Mariji.
Po njezinom bezgrešnom začeću.
Amen.

O sveti Mihaele arkanđele, probodi svojim mačem sva okorjela srca da se u njima nastane presveta Srca Isusa i Marije. Amen!

– – –
Molitva iz molitvenika: Sveti Mihael, Gabrijel, Rafael – arkanđeli (devetnica, litanije, molitve, krunica), naklada U pravi trenutak d.o.o., Zagreb, urednica Ivana Sušac, 2015.
str. 42. i 43.

Video: fr.Ivan Dominik Iličić, OP

Glazba: Branimir Vukorepa

Druga korizmena nedjelja – C

2019 03 15 II kor

 

Isus je onaj koji preobražava našu pustinju

 

 

U svakoga od nas je smještena ta mogućnost… Jedan je stari pustinjak često ujutro bio prignut uhom k zemlji, kao da osluškuje nešto u pustinjskom pijesku. Mladi učenik je to promatrao i nakon nekog vremena ga upitao – Zašto to radite? Stari pustinjak mu je smireno odgovorio da sluša glas pustinje. I što pustinja kaže? – bio je znatiželjan učenik. Pustinja kaže – Ja želim biti vrt.

 

Ovih dana na vremenskoj prognozi govorilo se kako u Slavoniji već duže vremena nije bilo prave kiše, te kako usjevi pšenice, ječma i sl. već ozbiljno pate zbog nedostatka vlage. Reportaža je prikazivala kilometre plodnih slavonskih ravnica pod žitaricama, ali eto ništa to neće vrijediti ako uskoro ne padne dobra kiša.

 

No, čim padne prava kiša u par dana dogodit će se čudesna transformacija svega. Naša duša, naše ljudsko stanje bez Boga je nalik tim plodnim poljima bez kiše. A o nama ovisi hoće li se i kad će se dogoditi preobraženje. Mi se naime trebamo pokrenuti i odlučiti se za one sadržaje i osobe koje preobražavaju stanje naše nutrine.

 

U svakoga od nas je smještena ta mogućnost, a sve ovisi o našoj odluci hoćemo li povjerovati Gospodinu poput Abrahama.

Isus vodeći sa sobom na goru trojicu svojih učenika i preobražavajući se pred njima zapravo im pokazuje put njihova i našega preobraženja.

 

Samo u nasljedovanju Isusa, samo u vjernosti njegovoj riječi, držeći se njegova nauka kojeg je predao apostolima i Crkvi, mi ćemo ostati prijatelji križa Kristova. Uvijek nam mora na pameti, ispred zemaljskog, biti ono nebesko, kako nas potiče današnje drugo čitanje (Fil 3, 20-21):

 

Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.

 

Čovjek je poput pustinje koja u sebi osjeća mogućnost da se pretvori u plodan vrt. Stoji na granici želje i ostvarenja, treba samo osigurati pravu vodu.

 

Naša osobna preobrazba je u motrenju nebeskih stvarnosti, u nasljedovanju Isusova života. On je onaj koji nam daje potrebnu vodu preobraženja.

U PROMJENI SEBE — ON NAM SE OTKRIVA KAKAV JEST…

 

Put za Isusom vodi nas dubljoj promjeni nas samih. Što smo ustrajniji na putu za njim to nam je očitije tko je on. Naš hod za njim mijenja nas, i u toj promjeni sebe on nam se otkriva kakav jest.

 

“Živjeti je promjena i biti savršen znači često se mijenjati.” – bl. kardinal Newman.

Mijenjati sebe, to znači odgovoriti Božjem pozivu na obraćenje: Mijenjaj se, napusti svoj stari svijet, svoje staro mjesto, svoje stare navike.

 

I još nešto vrlo važno: MIJENJAJ SEBE, A NE DRUGE!

 

Mnogi ljudi umore se u nastojanjima kako bi mijenjali druge. Ali pristup mora ići obrnutim smjerom: Što si ti spreman učiniti da se dogodi promjena? Što si ti kod sebe spreman mijenjati?

 

Bog je Abrahama pozvao da napusti svoju zemlju, svoj grad … i da se zaputi u nešto posve novo, nešto što ne ovisi o njegovom utjecaju, o njegovim snagama. Od njega se dakle tražila potpuna promjena životnih gibanja, razmišljanja, navika.

 

IDI IZ SVOGA, I ZAPUTI SE U ONO ŠTO ĆU TI POKAZATI… – zahtjev je Božji svakome od nas.

 

Ti ne možeš ući u novi svijet, u novu obitelj ako ne napustiš ono dosadašnje, ono svoje, svojeglavost.

 

Božji poziv čovjeku tiče se uvijek promjene na sebi, odnosno u sebi. Moglo bi se reći to je poziv na promjenu. Nije moguće ni povjerovati bez radikalne odluke, i onaj tko povjeruje već toga trenutka se promijenio.

 

Bog Abrahamu pokazuje zvjezdano nebo i kaže mu: „Toliko će biti tvoje potomstvo“. Abraham, budući da nije uopće imao potomstva mogao se na takvo što nasmijati i samo odmahnuti rukom. Ništa se bitnoga ne bi dogodilo, odnosno promijenilo kod njega. Ali on je povjerovao i već time se dogodila bitna promjena u njegovu životu.

 

Neki ljudi ne mogu povjerovati jer se boje promjene, ne žele se mijenjati… Oni se boje napustiti svoje mjesto, boje se mijenjati svoje navike, drže se grčevito svojih pozicija. Oni bi sve mijenjali, ali ne i sebe. Kod njih će godinama stanje ostati isto, nepromijenjeno. Jedina promjena je u većoj okoštalosti staroga stanja.

 

Susreo sam neke ljude nakon dugo godina, ali kod njih se ništa nije mijenjalo osim činjenice da su bili stariji. Slijedile su ih i dalje njihove navike, ovisnosti, navezanosti … često i razarajući učinci tih stanja. I kad biste nakon pedeset, ili sto godina došli u njihov svijet našli biste isto stanje.

 

ISUS NAS ŽELI IZVESTI IZ TOGA „ZAČARANOG“ KRUGA vodeći nas sa sobom!

 

Danas osobito usredotočujemo svoju pažnju na događaj preobraženja Isusova pred trojicom svojih učenika.

Time što ih vodi sa sobom na goru i preobražava se pred njima, on im otkriva svoju slavu, ali i konačno stanje savršenstva do kojega dovodi put za njim.

 

Put za Isusom je put koji čovjeka mijenja već onoga trenutka kad krene…

Zato nas on poziva i vodi sa sobom. Pođi za mnom – odjekuje uvijek iznova. Zašto? Očito je, želi nam se otkriti, i tebi također. Ali on ne staje samo na tome.

 

ON NAM OTKRIVA KAKVI TREBAMO BITI.

 

U preobraženju Gospodinovu mi otkrivamo kakvi zapravo trebamo biti, otkrivamo što trebamo mijenjati kod sebe.

Isus se uspinje na goru, ali želi da i mi idemo s njime. U tom hodu on nam otkriva sebe u pravom svjetlu, a tada postajemo svjesniji sebe i svoje zadaće u Božjem planu.

 

Pozvani smo mijenjati svoje lice od onog zamračenog, namrgođenog, neljudskog… prema onom stanju koje postaje sposobno i spremno gledati dimenziju Gospodinova preobraženog lica.

 

Događaj Kristova preobraženja je na putu prema Jeruzalemu gdje će podnijeti muku, i ujedno je nagovještaj da će ono što je mučno, teško, tragično postati pobjeda, trijumf.

 

Jedna zraka svjetla ovih dana probila se među mnoštvom vijesti crne kronike i pesimizma kojih su pune novine, i podigla naše poglede na trenutak. Vijest je glasila – Gospođa žrtvovala svoj posao da spasi posao svoje kolegice koja je u puno težoj situaciji od nje…

To je hod za Isusom prema gore.

 

On nas, koji se zovemo njegovima, poziva da idemo za njim i da ne podliježemo histeriji, nego da u tom hodu i mi budemo pružena ruka drugima, nada koja ih podiže iz donjih zona, prilika drugom čovjeku.

 

Sve nam je pokazano, a mi samo trebamo slijediti upute:

 

– Treba se uspinjati za Isusom,
– naša promjena se događa po vjeri i molitvi,
– tada istine naše vjere vidimo u pravom svjetlu,

– tada naš život drugačije izgleda,

– jasnije vidimo i svoju zadaću,

– Postajemo spremniji izvršiti je.

 

Petar Galić, OP

1 2