Klapa Sveti Dujam EFST – (Iv 11, 25-26) – “Ja sam Uskrsnuće i Život”

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!

Hvaljen Isus i Marija!
Pjesma je uglazbljeni biblijski tekst iz Evanđelja po Ivanu, kada je Isus rekao uplakanoj Marti: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.”

Isus je život
Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus:
»Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre,
živjet će.
I tko god živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?«

Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«

(Iv 11, 17-27)

Pjesmu je uglazbio don Šime Marović,
a ovo je izvedba klape “Sveti Dujam” EFST.
(Ekonomskog fakulteta u Splitu)
Pjevači: Nikola Polić, Branimir Vukorepa, Jerko Livačić i Bruno Mrgan.

Svjetlo Kristovo – moć koja krši noć

2019 04 20 v b

Noć Bdijenja u kojoj će svjetlo doći svima koje je pritiskala tama, a to je svjetlo Uskrsloga. Devet čitanja iz Biblije predloženih za čitanje u ovoj noći upravo su govor o tom svjetlu…

Prvo čitanje iz Knjige Postanka (Post 1, 1 – 2, 2) govori o stvaranju svijeta, o stvaranju čovjeka na sliku Božju, i u kojega je jedinog Bog udahnuo svoj besmrtni dah.

U drugom čitanju, također iz Knjige Postanka (Post 22, 1-18), Bog obećaje Abrahamu da će postati otac naroda mnogih.

Treće čitanje iz Knjige Izlaska (Izl 14, 15-31 …) donosi nam izvješće o tome kako Bog izbavlja svoj narod od ropstva.

Zatim su tu dva čitanja iz Knjige poroka Izaije koja govore o Božjoj samilosti i njegovu milosrđu prema nama (Iz 54, 5-14), te o tome kako Božja riječ koja nam je poslana nikada nije bez ploda i da uvijek čini ono za što je Bog poslao.

Čitanje iz Knjige Baruhove govor je o mudrosti u kojoj je život (Bar 3, 9-15.32 – 4, 4).

Sedmo čitanje iz Knjige proroka Ezekijela (Ez 36, 16-17a. 18-28) govori o Božjem zahvatu u narodu koji se izgubio u grijesima. Bog obećaje novo srce i novi duh.

Osmo pak čitanje koje je iz Novog zavjeta iz Poslanice Rimljanima (Rim 6, 3-11) govori nam o tome da oni koji su kršteni u Krista po njegovoj smrti primaju pobjedu njegova života, i zato su pozvani živjeti novost života odbacujući grijeh.

Evanđelje nam svjedoči kako je Isus umro za nas, ali i kako je za nas i pobjedio smrt. Oni koji su ga došli oplakivati na grob našli su grob prazan. To je bilo prvo suočenje ljudskih srca s nečim što ne staje na grobu, s nečim što oslobađa ta srca smrtnoga straha i ispunja ih strahom Božjim, svetim strahom.

Bog koji je stvorio čovjeka nije ga nikad ostavio… Naprotiv pripremio mu je nešto što je premašilo sva moguća očekivanja. Naš Bog nam je priredio nešto nemoguće i to učinio mogućim.

SVJETLO KRISTOVO – MOĆ KOJA KRŠI NOĆ

Ako dopustimo da mrtvilo uđe u naše živote možemo upasti u takvu vrst života, bolje rečeno životarenja, a da ni ne primijetimo život, bujanje života, novost života.

Ima ljudi koji su toliko omamljeni zlom ili koji su toliko upali u žalost da su prihvatili te stvari tako kao da ne postoji ništa izvan njih. Ima ljudi koji žive razočarani sa svime ili naviknuti kako mora tako biti da ni ne očekuju više nikakvu promjenu na bolje.

Živjeti bez očekivanja boljega ili vjerovanja u bolje tjera u lutanje, u bijeg bez cilja. Postoje i snage zla koje se silno trude održati nas u tom stanju kako bi nas mogle kontrolirati… I te snage su u posljednje vrijeme jako aktivne, valjda jer naslućuju kako im je ostalo još sasvim malo vremena.

No, ipak nada je tu, Bog nas ne ostavlja prepuštene toj mračnoj igri, nego nam u svemu tome donosi jedno veliko buđenje koje je u ovoj noći označeno poklikom „Svjetlo Kristovo!“ To je buđenje tako snažno da donosi život u naše već utrnulo i beživotno stanje, u smrtni san pred kojim smo stajali nemoćni i čekali da nas proguta zaboravom.

I dok nas svijet protivan Bogu želi zadržati izrežiranim vijestima u svojim otupljujućim izmaglicama i pod svojom kontrolom, „prodajući nam rog pod svijeću“, večeras je upaljeno svjetlo Kristovo koje krši rogove i raspršuje izmaglice.

Pobjednički glas dopire do svih koji žude za izbavljenjem i viče: „Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.“

MOĆ KOJA KRŠI NOĆ…

Počeli smo liturgiju u tami, ali kad smo upalili svijeću tama je nestala, iščezla, raspršila se. Tako nam je predan recept pobjede protiv tame u našim životima. Trebamo se dakle usredotočiti na svjetlo Kristovo na koga nas upućuje ova upaljena svijeća. Tada će tama u našim životima nestati i sve lukave sugestije i lažne vijesti bit će razotkrivene.

 

Upaljeno svjetlo u ovoj noći kazuje nam kako tama nema konačnu riječ i kako je pokrenuta nezaustavljiva moć iz praznog groba: moć koja krši noć i obasjava dubine ljudskih srca…

Crkva nas zato večeras poziva da obasjani tim svjetlom, poput žena iz današnjeg evanđelja, i mi postanemo sredstva njegova prenošenja drugima, da postanemo prenositelji svjetla uskrsloga Krista.

Obnova krsnih obećanja poziva nas na takvo razbuđivanje, na raspirivanje one vatre i snage koju su donijele žene apostolima prenoseći im vijest o Uskrslome. Bila je to vijest razbuđujuća, vijest nade koja pokreće iz stanja omamljenosti, mrtvila, bezvoljnosti… Kad nas to zahvati postajemo svjesni koliko smo i sami potrebni drugima i koliko je ta svjedočka vijest potrebna drugima.

Naša je i zadaća svjetlo Krista Uskrsloga prenositi drugima… U tom ozračju i probuđenoj nadi:

 

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!

 

Petar Galić, OP

Veliki petak

2019 04 19 v petak

 

Veliki petak je dan u kojem se spominjemo Gospodinova raspeća. Ono što se u svoj dramatičnosti počelo događati prethodne noći Velikog četvrtka izdajom Judinom, na križu je doživjelo vrhunac boli…

 

 

Međutim, upravo ta bol Kristova, njegova patnja, je ono što nas ljude oslobađa besmisla koje mnogi proživljavaju kroz vlastitu bol i patnju, kroz vlastitu ostavljenost i tugu.

 

Križ Kristov je osmišljenje svake ljudske patnje…

 

Krist koji uzima križ i nosi ga sa svakim od nas i za svakoga od nas nudi osmišljenje svake patnje usmjeravajući je prema konačnom cilju koji oslobađa (od napasti beznađa i žalosti) i donosi pobjedu baš ondje gdje se poraz činio potpunim (u trenutku smrti).

 

…NAŠ JE PUT PREMA ZRELOJ VJERI…

 

Križ je prouzročio strah, potom šok a onda doveo do tako potrebnog otrežnjenja od vlastitih zabluda u koje su bili utonuli prvi učenici…

 

Sapuničasta vjera u samo malom pogledu na križ na kojem visi Krist rasprsnula se do neprepoznatljivosti. To je u Petru dovelo do zatajenja pameti (tvrdio je da ga ne pozna), a potom do ljekovitog i tako potrebnog gorkog plača…

 

Na kraju će i on sam završtiti na križu, istina s glavom prema dolje, kao i brat mu Andrija, kao i ostali apostoli, u jednoj od dimenzija višedimenzionalnosti onoga Kristova.

 

Danas se klanjamo križu, ljubimo ga, kako bismo u tom činu opet došli k sebi, i opet započeli hod cjeline. Ovdje opet postajemo svjesni tko smo, i gdje nam je prava domovina…

 

Duhovnost križa Kristova je put rasta u vjeri, ali onoga križa na kojem je tijelo Kristovo sa svim tragovima patnje i pobjede…

Strah koji moderni čovjek sve više osjeća pred ovom realnošću stvarne žrtve, govori samo o skretanju s ispravnog puta…

 

A mi se ipak trebamo hvaliti križem Gospodina našega Isusa Krista na kojem i sami trebamo biti raspeti svemu što vodi skretanju (vidi Gal 6, 14).

 

KRIŽ JE NAŠA ŠKOLA ISPRAVNE DUHOVNOSTI!

 

Vjera koja je lišena žrtve Kristove ne vodi susretu s Uskrslim (jer do njega se dolazi preko križa). Takav pokušaj hoda u svom najblažem obliku više nalikuje nezrelom skakutanju, a u težem obliku postaje nešto što izlazi izvan okvira kršćanstva…

 

Ispravna je samo ona duhovnost i karizma koja je prošla školu križa, i koja je sazorila u Isusovim ranama.

 

Darovi bez sjedinjenja s Raspetim, i duhovnost koja nije uronjena u njega postaje samo još jedan vid konzumerizma u kojem se luta od jedne do druge police…

 

Ako je Uskrs najveći kršćanski blagdan, a on to jest, onda je muka Gospodinova, križ Gospodinov put pročišćenja u nama od svega onoga što tom uskrsnuću ne vodi.

 

Stoga je prigrliti križ put koji vodi konačnoj proslavi…

 

Prigrliti križ znači zapravo prigrliti Krista Gospodina i njegovu žrtvu, njegovu muku (za naše spasenje) učiniti svojom… To je put pronalaska mjesta ispravnog motrenja i zrenja iz pozicije desnog razbojnika…

 

…POZICIJA DESNOG RAZBOJNIKA I NAŠA JE PRILIKA…

 

Isus je bio raspet na križ između dva razbojnika. Jedan od njih se pokajao za grijehe i prihvatio Krista za svog Spasitelja. Drugi pak nije iskoristio istu priliku, nego je ustrajao u svojoj zloći.

 

Krist na križu zato je naša prilika u sjedinjenju svoga križa s njegovim. Na njegovom križu je pravda koja plaća cijenu za svaku našu nepravdu i svaku našu krivnju…

 

Pa ako je Krist ondje, (pod)sjeti se često, onda zasigurno ne postoji neki drugi put i neki drugi način (iako se lakši činio i predstavljao) koji bi vodio spasenju. Kad bi takav postojao tada Sin Božji sigurno ne bi visio u agoniji…

 

I sigurno ne bi baš ondje, na križu viseći, svoju majku dao Ivanu za majku, kad bi se mogla takva majka osigurati na neki drugi način.

Naprotiv, on sam želi da i mi to prepoznamo i da i mi budemo privučeni njegovom žrtvom, njegovim križem, jer kaže: „A ja kad budem uzdignut … sve ću privući k sebi“.

 

Tko dopusti da ga privuče Gospodin na križu,

taj spasenja je blizu…

 

Petar Galić, OP

Cvjetnica. Nedjelja Muke Gospodnje

2019 04 12 cvjetnica

 

Cvjetnica je prvi dan Velikog tjedna koji posebno uključuje Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu. Naravno, datum Cvjetnice ovisi o datumu Uskrsa, pa se prema tome mijenja svake godine.

 

U kršćanskoj tradiciji Cvjetnica je blagdan kojim se spominjemo Kristova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem prije njegove muke i smrti na križu. U mnogim kršćanskim crkvama obilježava se blagoslovom i procesijom s maslinovim i palminim granama (ponekad i s cvjetnim ukrasima). Ovaj običaj povezan je s mnoštvom koje je Isusa dočekalo s palminim granama pri njegovom ulasku u Jeruzalem kad su mu oduševljeno klicali kao kralju prostirući ispred njega svoje haljine…

OVA NEDJELJA JE PROPOVIJED SAMA PO SEBI

Za Cvjetnicu se preporučuje vrlo kratka propovijed ili čak bez propovijedi, jer samo ozračje i liturgija nose tako snažnu i jasnu poruku o samom događaju, i njegovu značenju. Ipak u općoj nejasnoći i zbunjenosti koja se voli nametati valja koji put neke stvari pojasniti.

„Besposlen pop jariće krsti“: tako mudrost narodna. Dogodilo se, nakon svake hvale vrijednog i proročkog 2.Vatikanskog sabora (a takav je bio svaki crkveni sabor), da su neki („besposleni“) najavljene novosti u to vrijeme shvatili na neki svoj način pa su smjesta provodili neke svoje privatne sabore i neke svoje privatne reforme.

 

Tako se neki od tih „privatnika“ na najavljenu reformu u liturgiji, kojom se svećenik sada okreće licem (valjda zbog ljepote) prema narodu, krivce odmah vidjeli u dotadašnjim oltarima, pa su zgrabili čekić i dlijeto te su brže bolje porušili mnoge prekrasne oltare na kojima su desetljećima služene tolike svete mise.

Pa zar je bilo tako teško shvatiti kako okretanje svećenika prema narodu nije bio poziv na rušenje oltara?! Danas se sve više uviđa koliko je to bilo pogrešno, pa se u mnogim crkvama gdje se provodilo to, pod određenim vidom, svetogrđe traži sada način kako bi se opet vratili stari oltari…

Kao što se krivo protumačilo u svezi oltara tako se dogodilo da su neki krivo protumačili i svekoliku liturgiju, pa su se dali za proizvoljnim zahvatima u liturgiji, pokazujući i tu kako nisu razumjeli ni dotadašnju liturgiju, a niti su razumjeli značenje liturgijskih „novosti“ (jer veliko je neznanje ne znati da je liturgija Božje djelo, a ne ljudsko sijelo u koje može svatko svoje prste zabadati).

Dakle, ako se nešto u samom obredu i promijenilo onda je trebalo znati kako se ono bitno nije, niti se može ikada promijeniti…, te da svaka novost u Crkvi ima samo taj cilj da bi svaki čovjek bliže i savršenije upoznao i slijedio Krista (a nikako obrnuto).

Svaka pak proizvoljnost, i na svoju ruku intervencija u ono bitno, svraća pažnju s onoga bitnoga (bez čega se ne može) na ono nebitno (bez čega se može).

Tako je i kod krivo shvaćene slobode: kad netko misli kako je „mogu sve isprobati i sve činiti“ znak slobode, onda se nakon nekog vremena dogodi kako je taj isti rob onoga što je nekoć mogao slobodno uzeti ili odbiti, (ali sad više ne može slobodno odbiti).

Krivo shvaćena sloboda dovela je do toga da su se mnoge crkve na Zapadu ispraznile, ali sada se više ne mogu napuniti (bez reforme srca).

Možda se pitate kakve sve ovo ima veze s Cvjetnicom, i Isusovim ulaskom u Jeruzalem. Ipak, ima veze upravo u toj dimenziji prihvaćanja novosti i sprovođenja „reformi“… Naime, i sam Isusov ulazak u Jeruzalem je krivo shvaćen od okupljenoga naroda i onih koji taj narod vode, i to također iz krivog poimanja slobode i moglo bi se reći (današnjim rječnikom) ljudskih prava. Oni su očekivali od samog Isusova trijumfalnog ulaska reformu i slobodu na neki svoj način, ne shvaćajući kako taj Isus želi najprije ući u njihovo srce kao što je ušao u Jeruzalem.

Tako shvaćena sloboda dovela je do toga da su ti isti ljudi, koji su mu klicali „Hosana“ kod ulaska, uskoro izvikivali „Raspni ga“. To podsjeća na ono uklanjanje oltara nakon trijumfalnog ulaska svetog Sabora i velikih očekivanja (po svom). Velikom broju ni to nije bilo dovoljno pa su napustili i svoje poslanje, i vjeru, što je također podsjećalo na ono „Raspni ga“. „Nije nam donio ono što smo željeli, zato: Raspni ga!“

Krivo shvaćena sloboda uvijek je rušilačka, i ona u konačnici pustoši ljudska srca, ona ista srca koja nisu bila spremna iskusiti pravu slobodu i pravu reformu unutar sebe (prihvaćanjem Krista).

Zato je za nas danas prevažno razumjeti Isusov ulazak u Jeruzalem kao liturgijski čin kojim on želi ukloniti sve ono rušilačko u nama samima, ono što se opire Božjoj logici obnove (života vjere, kršćanskog imena).

Isusova poslušnost do smrti na križu (vidi Fil 2, 6-11) najsnažnije nam govori što zapravo trebamo učiniti u svom vlastitom životu kako bismo zaista baštinili snagu Kristova imena i opravdali svoj kršćanski poziv.

 

Petar Galić, OP

Peta korizmena nedjelja – C

2019 04 05 5 korizm
Bog čini nešto novo i nas poziva na tu novost. Ta novost za nas počinje kad se u našem srcu ugasi ratoborni plamen, kad nestane prostor za agresiju, kad se uklone razlozi osude, predbacivanja, mržnje.

Njegove riječi – Ne spominjite se onoga što je bilo, niti mislite na ono što je prošlo… (Iz 43, 18), poziv je na potpuno pročišćenje naše memorije, naših razmišljanja od svakog negativnog osjećaja prema bilo kome.

 

Božja riječ nas poziva na pročišćenje traumatičnih slika naše prošlosti koje su često zapreka u nama da učinimo bilo što novo u životu. To je poziv i da zauzmemo drugačiji stav i pristup prema ljudima oko sebe, prema svojim bližnjima. To je stav koji daje puno više prostora čovjeku, koji ima više razumijevanja, koji je više spreman slušati, uočavati i davati novu priliku.

 

Kad je majka Terezija došla u Indiju vidjela ja ljude koji leže uz cestu u svom smradu, a vidjela je i kako mnogi prolaze pored ali se ne obaziru na njih. Stav „zdravih i čistih“ prema njima bio je – Sami su krivi. Majka Terezija sagnula se prema jednome od tih ljudi i počela mu čistiti lice i kvasiti usne. Čovjek je otvorio oči i pogledao je u sveticu.

 

Na njegovu licu se pojavio osmjeh – Znači ipak postoji Bog, rekao je. Svega nekoliko sati poslije čovjek je umro u prihvatnom centru sestara. Umro je u miru, kao čovjek koji je upoznao Boga u rukama žene koja mu je pružila ljubav i utočište. Moglo bi se čak reći, s njegovih usana sam je Bog progovorio koji put vodi do njega i tko ostaje njegov.

 

Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? (Iz 43, 19) Božja novost sve nas mijenja, čini potpunu reformu u nama, od slika koje gledamo, vijesti koje širimo, do ljudi koje susrećemo. A najveća reforma je ona koju čini u našem srcu. Naše srce biva sposobno istinski voljeti, biva sposobno na žrtvu iz ljubavi, biva sposobno oprostiti i tražiti oproštenje.

 

Jako je važno prepoznati veliki dar koji Bog svakome od nas pruža u daru praštanja. Tu se događa naša prava obnova, jer nam s memorije biva skinut teret krivnje i teret optužbe.

 

Imali smo križni put za mlade dekanata, i nakon križnog puta jedna djevojka, srednjoškolka, upita svećenika – Zašto se ovdje osjećam drugačije nego kad izađem? Zašto ovo što sad osjećam ne mogu zadržati i kada sam vani?

 

Svećenik ju je na trenutak promatrao. Znao je da ju je dotakla Božja milosna zraka za vrijeme pobožnosti križnoga puta. Treba ti više ovakvih trenutaka, a onda ćeš se moći nositi s onim što dolazi izvana – rekao joj je na kraju taj svećenik.

Ova djevojka je na neki način naslutila istinu o temeljnoj čovjekovoj potrebi, da bude i da se osjeća zaštićen. A tek blizina Isusova daje takvu sigurnost čovjeku, daje mu nadu i izbavljenje.

 

Taj Božji prekrasni dar nuka čovjeka da što češće potraži ono što je jedna srednjoškolka tek počela naslućivati, a što je žena iz današnjeg evanđelja iskusila, i zbog čega sveti Pavao sve drugo gubitkom smatra ističući kao jedini pravi dobitak spoznanje Isusa Krista.

 

Spoznati ga, upoznati ga, znači biti izbavljen od svake osude, optužbe i krivnje, znači vidjeti ono što je vidio odbačeni čovjek na licu Majke Terezije: Isus Krist je moja velika prilika koja se ne propušta. To je snažno opisao sv. Pavao riječima – … što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.
(Fil 3, 14)

 

DRŽI SE DAKLE ISUSA I NE GRIJEŠI VIŠE…

 

Što je Isus rekao ženi koju je spasio od kamenovanja, to govori i svakome od nas, “… idi … i ne griješi više” (vidi Iv 8, 11). Da se spasiš od kamena osude ne griješi više. Pripremljeno kamenje su posljedice koje grijeh ima za zdravlje duše i tijela. Grijeh razara, lomi kosti.

 

Zato Isus nakon što je ženu spasio od osude, koja joj se bila nadvila nad glavu, nakon što joj je oprostio grijehe, znakovito dodaje – … ni ja te ne osuđujem, idi i od sada ne griješi više. Očito je, iza ovih riječi naslućuje se i opomena koja ukazuje na ozbiljnost situacije, i pogubnost povratka životu u grijehu.

 

Od nas se, očito je, nakon oproštenja grijeha, očekuje ozbiljniji pristup, i odlučan zaokret u životu. Drugim riječima, od nas se traži odricanje, raskid s grijehom i grešnim načinom života.

 

Na drugom mjestu Isus je rekao – … ne griješi više da te što gore ne snađe! Posljedice grijeha su kazne za grijehe i od tih posljedica može nas spasiti samo ono što je potražila ova žena iz evanđelja.

 

Ona se sklonila pod zaštitu Isusovu, i tu je i ostala. Nije bez razloga naglašeno kako Isusova riječ i njegova blizina izbija kamen osude. Priznanje grijeha treba u sebi imati snagu kajanja za grijehe i snagu odluke za novi život u Kristu. Tada nastupa ozdravljujuća snaga sakramenta kojom raskajani grešnik prima milost za životni zaokret.

 

ONI S OSUDOM U SRCU ODLAZE, a Bog i Božja milost ostaje s čovjekom koji se kaje; Božja blizina potrebna je čovjeku da ustraje u svojoj odluci – više ne griješiti…

Petar Galić, OP

Nedjeljna misao 5. korizmena

Otac John Powell je napisao knjigu pod naslovom „On me dotaknuo.“ Puno čitatelja mu je pisalo pisma u kojima opisuju događaje iz svog života, a koji su povezani s temom ove knjige. Puno čitatelja je Bog dotaknu preko ove knjige.

Otac Powell je dobio jedno pismo od žene koja tvrdi da joj je život postao pakao koji je ona odlučio skončati. Jednog ranog jutra otišla je do oceana. Plaža je bila prazna. Dok je hodala uz rub vode, i pripremala se za put bez povratka, čula je glas koji joj je rekao: “Stani! Okreni se i pogledaj dolje. “Stala je, okrenuo se i pogledao prema dolje na mokri pijesak iza nje. Valovi su otplavili sve njezine tragove.

Ponovno je glas govorio. Rekao je: “Pozivam te živjeti i voljeti, ne umrijeti. Kao što su valovi oprali otiske tvojih stopa, tako je moja ljubav i milosrđe oprali sve tvoje grijehe.”

Bez obzira na to kako bi mi htjeti objasniti ovaj glas, nešto je potpuno  sigurno: Taj glas je imao utjecaj na nju da je shvatila poruku i preokrenula njezin život.

Otišla je s plaže, zatvorila je vrata svom starom načinu života, i širom otvorila vrata novom životu. Svećeniku je rekla da nikada nije to iskustvo podijelio sa nikim prije, dodajući: “Pa tko bi mi to povjerovao?”

Priča ove žene se lijepo uklapa u priču žene uhvaćene u preljubu u današnjem Evanđelju; i kao da ove priče ilustriraju ono što u biti korizma je. Riječ je o Isusovu pozivu svakom od nas: živjeti i voljeti, a ne umrijeti.

ML

Župa Gospe od Ružarija