Četvrta vazmena nedjelja – C

2019

 

Čije smo vodstvo prihvatili?

1. čitanje: Dj 13, 14. 43-52

POGANI RADOSNO PRIHVAĆAJU PRUŽENU IM PRILIKU SPASENJA.

Dok su se neki Židovi puni zavisti suprotstavljali onome što su govorili Pavao i Barnaba, pogani su slušali s radošću riječ Gospodnju i objeručke prihvatili njima pruženu priliku da budu dionici života vječnoga.

2. čitanje: Otk 7, 9.14b-17

IVAN OPISUJE SVOJE VIĐENJE mnoštva na Nebu. Oni zbog svoje vjernosti bivaju nagrađeni blizinom Pastira koji ih vodi na izvore voda života. Svi koji su ga slušali primili su u konačnici vječnu nagradu.

Spominjanje mnoštva iz svakog naroda je govor o univerzalnosti spasenja. Nitko nije isključen, osim ako sam sebe isključuje, svi su pozvani i svima je upućena poruka spasenja. Krv Jaganjčeva je prolivena za svakog čovjeka, ona je univerzalno sredstvo čišćenja duša. Tko god je oprao svoje haljine u toj krvi ulazi u njegovu zaštitu, pod njegov šator…

EVANĐELJE: Iv 10, 27-30

ISUS POZNAJE SVOJE OVCE po poslušnosti njegovu glasu.

ČIJE SMO VODSTVO PRIHVATILI? … Možemo to zaključiti upravo po tome čije glasove i savjete slijedimo.

Događa se da pojedini mladi ljudi postanu u nekoj fazi svoga života jako buntovni i posve neposlušni svojim roditeljima. U toj buntovnosti sve će učiniti suprotno od dogovora.

 

U isto vrijeme očekuju od njih da ih financiraju, hrane, da im osiguraju modernu odjeću, obuću, lagodan život i još puno toga. Sve to traže od njih, ali ne žele slušati njihove savjete i opomene…

 

Međutim, vrlo lako će poslušati nepoznate im osobe i glasove sa strane… U svojoj nemoći roditelji se često pitaju čija su to zapravo djeca koju su rodili i kojoj su sve dali?! Za koga su ih rodili?!

Naveo sam za primjer mlade ljude, ali mi imamo danas tolike kršćane, zrele osobe, koji više uopće ne slušaju glas Crkve, niti vodstvo crkvenih autoriteta.

 

Istina, oni dolaze sa zahtjevima Crkvi kad im nešto treba, ali nakon toga idu opet po svom. Oni se o Crkvi informiraju iz ideoloških medija, te za njih Crkva više ne igra nikakvu ulogu u njihovim razmišljanjima.

 

Takvi kršćani više ni u čemu ne poučavaju svoju djecu kršćanskim vrijednostima, ne daju im nikakav primjer vjere… Oni dakle po svom načinu života slijede neke druge glasove koji su posve suprotni onom Isusovu.

 

Čiji su dakle postali toliki kršćani koji su od Crkve po krštenju bili rođeni za Nebo?!

Isus nam u današnjem evanđelju kaže kako su njegovi oni koji slušaju njegov glas. Slušati glas Gospodinov znači prihvatiti njegovo vodstvo kao jedinu opciju života.

Današnja Božja riječ govor je o prihvaćanju Božjeg vodstva… Ona je dakle komentar o našoj potrebi da budemo vođeni od nekoga, upravljani i usmjeravani od nekoga… Gospodin traži od nas da prihvatimo njegov glas i njegovo vodstvo, jer je to jedini način kojim ćemo ući u život.

Kako se to vidi jesmo li prihvatili biti od njega vođeni? Isus jasno kaže: Ovce moje slušaju moj glas; ja ih poznajem i one idu za mnom. (Iv 10, 27)

Prihvaćanje je onoliko koliko je poznavanje, i obrnuto… Poznavati u biblijskom smislu znači biti jedno s osobom.

Isus poznaje one koji su njegovi prema poslušnosti njegovu glasu. Samo poslušni njegovu glasu idu za njim i samo takve on smatra svojima. Lijep primjer toga je prispodoba o pet mudrih i pet ludih djevica.

 

Naime, onih pet ludih nije bilo u dvorani kad je došao Zaručnik, a kasnije kad su kucale na vrata da im otvori čule su glas: „Ne poznam vas!“

Koliko će nas Isus kao Dobri Pastir poznavati ovisit će o tome koliko smo mi ondje gdje to on od nas očekuje, koliko slušamo njegov glas.

POZNAJEŠ LI ISUSA KAO SVOGA OSOBNOGA SPASITELJA, KAO SVOGA PASTIRA? I hoće li on tebe prepoznati kao svoju ovčicu!

Dva čovjeka, obojica poznati glumci, pozvani su u jednu školu kako bi izveli nekoliko glumačkih predstava i recitacija. Tako su bili fascinantni da su nakon svake točke bili popraćeni dugim aplauzom.

 

Ravnatelj škole ih je na kraju zamolio da svaki na svoj način izrecitira Psalam 23. Najprije je nastupio mladi glumac i zaradio je dugi aplauz. Zatim je stari glumac počeo riječi Psalma, i kad je završio u dvorani je nastupila duboka tišina, svi su ostali u svojim mjestima u dubokom ozračju koje je nastupilo.

Mladi glumac je prišao ispred i rekao pred svima – Ja sam izrekao svoje glumačko umijeće u ovom psalmu i dobio sam vaš dugi aplauz kao nagradu za svoje umijeće, ali moj kolega je nagradio vas nečim puno dubljim – On ne samo da poznaje Psalam, on poznaje Pastira.

Istinsko poznavanje pokazuje se kroz istinsko nasljedovanje glasa drage osobe…

Isus poziva ovce na svoje pašnjake jer im želi dati pravu hranu, radost svoje ljubavi, svoje blizine… Ali treba prihvatiti njegov glas kao najdraži zvuk na koji se obraduje ljudsko srce, treba mu biti poslušan.

TREBAŠ LI SIGURNOST?

Tko treba Pastira? Pastir je oznaka sigurnosti. Svatko tko je potreban sigurnosti potreban je i pastira. Tko traži Boga i sigurnost u Bogu taj prihvaća Isusa za svoga Pastira, te sluša njegov glas i ide za njim.

 

Petar Galić, OP

Treća uskrsna nedjelja – C

2019 05 03 3 vazm

Prvo čitanje može se nazvati pokušaj ušutkivanja, a u povezanosti s time evanđelje je u prvom dijelu neka vrst podlijeganja toj napasti i utonuća u mentalitet i poslove svijeta, a drugi dio je intervencija Uskrsloga kao podsjetnik na prvu i osnovnu zadaću koje se moraju držati njegovi učenici, odnosno Crkva na čelu s Papom.

Crkva gubi svoju prepoznatljivost uvijek onda kad joj lukave ideologije svijeta pristupe sa svojim podgrijanim jelom i toplim sendvičima, a ona zagrize. Tko nasjedne na njihove zalogaje, bio on biskup, svećenik i sl., događa mu se kao Ezavu…

JESMO LI POSLUŠNI VIŠE BOGU ILI ONOME ŠTO NAM NAMEĆE SVIJET?

Pritisak koji prolazi svaki kršćanin, a kojemu je posebno izložena Crkva i njeni pastiri, je prestati govoriti onako jasno kako to Gospodin traži, a prilagoditi se mentalitetu i jeziku svijeta…

O čemu je riječ najbolje bi se to opisalo prema primjeru jedne vjernice koja mi je ispričala što je doživjela na gradskoj tržnici. Neki čovjek kojih dvadesetak metara dalje od nje, usred tržnice i između toliko prisutnog naroda, opsovao Boga na sav glas da su svi to čuli.

 

Međutim, većina uokolo prisutnih se nije ni okrenula, vjerojatno dobrim dijelom i iz straha… Gospođa je pak na to rekla: „Blagoslovljeno ime Božje. Isuse obrati ga.“ Jedan drugi čovjek koji je bio blizu nje je odmah pogledao prema njoj i upitao je: „Gospođo, što vam je?! Zašto to govorite?“ Dakle, ničim nije reagirao na psovku onoga, jer mu je to bio „normalan“ govor, ali je reagirao na riječi gospođe…

Što uznemiruje svijet čuli smo i u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih… Riječ je o jasnoći izražavanja vjere, jasnoći iznošenja nauka Crkve… Svijet ne želi Crkvu čija se poruka jasno čuje po ulicama i trgovima.

Svijet nas kršćane može podnositi dok plašljivo šutimo, dok smo uronjeni u lažne obzire, dok smo zatvoreni među zidove sakristije. Jer, po njima, ako si vjernik moraš biti tiho, ne smiješ reagirati, ne smiješ ustati u obranu svojih uvjerenja…

 

Ako li se samo malo oglasimo već su tu tzv. demokrati takvog svijeta s reakcijama, s lekcijama o ljudskim pravima pingvina, i jer mi ne razumijemo njihov mozak žele nas poučiti što bismo trebali govoriti. U suprotnom nismo tolerantni i moderni, a po njihovim pravnim stručnjacima postajemo katolibani i kao takvi legitiman vojni cilj koji je slobodno uništiti, spaliti i baciti u jamu…

Nedavno je, drsko i s jedva suzdržanom mržnjom, reagirao demokratski jedan tzv.liberalni političar na uskrsnu propovijed kardinala Bozanića. Taj gospodin, koji se boji praga crkve (od križa dobije osip), našao se kardinalu spočitavati što nije trebao govoriti, a što je pak trebao reći.

 

To je dobar primjer shvaćanja slobode govora po mentalitetu svijeta. Za takve je sloboda govora govoriti samo ono što odgovara njihovu moždanom sklopu, a šutjeti o onome što uznemiruje njihove uši, iako je najčešće tek tada u pitanju puna istina. Nije li upravo takav mentalitet sudio Bl.Alojziju Stepincu i ubio Bl.Miroslava Bulešića.

Koga dakle trebamo slušati mi kao vjernici katolici odgovor nam je dan u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih.

Poslušnost Bogu važnija je od poslušnosti čovjeku, i to je mjerilo ispravnosti naših djela. Dakle, ako bi netko tražio od nas da učinimo nešto što znamo da je protivno Božjim zapovijedima nismo dužni poslušati ga, pa iako nam bio nadređeni, ili čak roditelj, skrbnik, odgojitelj, političar i sl.

 

Kao što su Petar i apostoli odgovorili Velikom svećeniku, koji im je branio govoriti i učiti u ime Isusovo – Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima (Dj 5, 29).

ISUS ŽELI DA NASTAVIMO NJEGOVO DJELO A NE DA UTONEMO U NEPREPOZNATLJIVOST!

Isus želi biti dio naših djela i razmišljanja, kako bi nas spasio od životnih promašaja i razočarenja, od pogubnosti životne praznine, od uspavanosti mentalitetom svijeta ili pak od zatvorenost u sebe zbog straha od tog mentaliteta. On želi biti vidljiv, prepoznatljiv u našim svakidašnjim poslovima i djelima, želi da ga učinimo prepoznatljivim…

NAŠA PRVA ZADAĆA! TKO PUNI NAŠE MREŽE?

Uskrsli želi nastaviti djelovati i raditi s nama, jer ono što se dogodilo u uskrsno jutro (i na dan našeg krštenja) nije tek jedna prolazna epizoda, da bismo se mi poslije toga mogli vratiti svojim starim zanimanjima.

Prva lekcija mora biti dobro utvrđena, dobro naučena u ponavljanju, kako bi se uočila jasna razlika između prazne i pune mreže. Zašto mi je mreža prazna? A zašto mi je mreža puna?

Učenici čim izlaze iz promišljanja o onome što se događalo tih dana, odlaze u ono što im je nasumice palo na pamet, a to je plod dosade mentaliteta svijeta. Iz te dosade rađa se jalovost… Učenici izlaze i kreću sami dirigirani onim vanjskim.

S druge strane, Isus također radi, ali on je već pripremio ono oko čega su se oni uzalud cijele noći bez njega mučili. Gdje je on mogao uloviti bez mreže ono što oni nisu uspjeli s mrežom? To je također pitanje koje bismo trebali ponijeti u usporedbi sa sobom.

Ribe su na onoj strani gdje je Isus! Promjena nas i našega rada utječe i mijenja rad zajednice u koju smo postavljeni. Ako se naš posao ništa ne razlikuje od svakodnevice i poslova svijeta kako ćemo onda mijenjati zajednicu kojoj smo upućeni.

 

Ako svijet nas mijenja (umjesto da mi mijenjamo svijet – „oblikujte zemlju i sebi je podvrgnite“) i ako poslovi svijeta utječu da naši poslovi postaju svjetovnjački (umjesto obrnuto), kako mi onda možemo reći da smo izvršili svoje poslanje i zadaću: mijenjati svijet i ljude u njemu.

Mi se moramo otrgnuti lukavosti svijeta i njegovih lonaca i raditi ono za što smo pozvani. Isus je jasan kad kaže Petru: Pasi ovce moje! Želi mu reći – to je tvoja zadaća za koju sam te postavio. A kako je ne bi zaboravio i počeo se opet baviti nekim drugim poslovima, koji često vode u prazninu i propast, trebaš mi stalno ponavljati: Isuse, ti znaš da te ljubim.

Samo življena ljubav prema Isusu daje sposobnost i snagu pastiru da ostane na visini zadatka, a to je biti čuvar povjerenog stada.

 

Petar Galić, OP

2. uskrsna nedjelja – C

2019 04 28 2 vazm

 

Čitanja za ovu nedjelju govore nam o milosti, vjeri, povjerenju i oproštenju grijeha. U psalmu se iščitava to Božje milosrđe na djelu (Ps 118). Božja riječ nam pokazuje tu Božju djelatnu milost u akciji.

 

Kako nam Bog otkriva svoju milost? On to čini, prije svega, šaljući svoga Sina… On je iskazano Božje milosrđe koje nam se najočitije daruje u slavljenju sakramenata.

 

Prvo čitanje (vidi Dj 5, 12-16) pokazuje nam kako Uskrsli Gospodin i dalje iskazuje milost bolesnima kroz ozdravljenja i propovijedanje apostola u prvoj Crkvi. Apostolska djelatna vjera daje ljudima Gospodinovu ozdravljujuću ljubav “znamenjima i čudesima”.

 

U današnjem evanđelju, Isus se ukazuje učenicima u prvu uskrsnu večer, čime smo živo podsjećeni na euharistiju i sakrament pomirenja kao mjesta susreta s njime.

 

Moć opraštanja grijeha koju je Gospodin dao svojim apostolima i svojoj Crkvi po Duhu Svetom širenje su onoga mira koji je on dao svojim učenicima kad im je pokazao svoje rane (vidi Iv 20, 19-31).

 

Današnje evanđelje također nam naglašava važnost vjere u sveprožimajuću prisutnost Uskrsloga. On je s nama i ne da se zatvoriti u neke okvire i prostore kako bi to željeli protivnici. On nas nakon primljenog dara šalje!

 

UČENIK SUMNJE

 

Mnogima je bilo teško povjerovati, ne samo Tomi. Tako su neki imali sumnje i u trenutku kad im se Isus ukazao: „Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše.“ (Mt 28, 17)

 

Nisu dakle odmah svi povjerovali, i mnogi su se mučili sa sumnjama. Pa ipak, Tomina je sumnja najzanimljivija i on u njoj postavlja jedan specifičan zahtjev, a to bi trebalo biti traženje naše vjere iznutra, naime opipati rane Isusove tom vjerom, klanjati mu se kao Bogu.

 

Nakon što je dotaknuo rane Isusove Toma je ispovjedio: „Gospodin moj i Bog moj!“

Toma je eto od učenika sumnje postao učenik vjere…

Mjesto Isusovih rana bilo je za Tomu mjesto ozdravljenja od nevjere. To je i mjesto našeg ozdravljenja, i put naše ispravne vjere…

 

ISUSOVE RANE I ISPRAVNO PREPOZNAVANJE

 

Uskrsli Gospodin donosi preplašenim učenicima mir i pokazuje im svoje rane. Rane postaju znak prepoznavanja Gospodina… One su i dokaz da je Isus uskrsnuo u tijelu.

Bez Isusovih rana, bez onoga što upućuje na njegovu žrtvu, učenici su stalno imali problem u prepoznavanju (tako je i s nama). Niti učenici na putu za Emaus ga nisu prepoznali sve dok nije pred njima razlomio kruh (sebe).

 

I u današnjem evanđelju Isus pokazuje učenicima svoje probodene ruke i bok, a oni ga tek tada vide, odnosno prepoznaju, i ispunja ih radost. Postaje nam sve jasnije na koji način Gospodin od nas očekuje da ga susrećemo i gledamo. Naime, bez dimenzije njegove žrtve, odnosno euharistije, svete mise, nije moguće ispravno susresti ni vidjeti Krista Uskrsloga.

 

To je morao naučiti i Toma u svom zahtjevu i traženju viđenja da bi vjerovao. Naučio je lekciju gdje i na koji način treba pipati i motriti rane Gospodinove ako želi ostati na ispravnom putu i biti ubrojen među blažene.

 

„Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ ((Iv 20, 29), ozbiljan je glas opomene svakome onome koji traži Isusa izvan svete mise.

 

ISPRAVNA VJERA ZAHTIJEVA PRISUTNOST…

 

Ono što možemo naučiti iz današnjeg evanđelja je to da vjera zahtijeva našu prisutnost ondje gdje se Krist uskrsli pojavljuje i gdje pokazuje učenicima svoje rane, koje upućuju na njegovu žrtvu, a to je naravno euharistija.

 

Isto tako, vjera zahtijeva našu prisutnost ondje gdje Krist uskrsli daje svojim učenicima snagu Duha Svetoga za opraštanje grijeha, a to je u sakramentu ispovijedi. Tko Krista ne prepoznaje u sakramentima, i tko nije prisutan ondje kad se oni dijele taj neće primiti blaženstvo, pa iako tvrdio da mu se ukazuju korovi anđeoski…

 

DAR NOVOG ŽIVOTA

 

Jedan čovjek nakon teške prometne nesreće, u kojoj je samo čudom preživio, izgubio vid. Godinama je bio ljut na Boga govoreći – Zašto mi je Bog oduzeo vid?

 

Njegov prijatelj, kad je čuo to njegovo pitanje nabijeno ljutnjom na Boga, odgovorio mu je protupitanjem – Znaš, nije ti Bog oduzeo vid nego darovao novi život. Zato bi se ti dragi prijatelju trebao pitati zašto ti je Bog darovao život?

 

To je djelovalo kao hladan tuš na ovoga. Shvatio je da je njegov prijatelj u pravu. Sada s ispravno postavljenim pitanjem počeo je dobivati mnoge odgovore. I unatoč tome što nije vidio fizičkim očima u njegov život je stiglo novo svjetlo.

 

Počeo je dublje i sadržajnije živjeti nego ikada prije… I Tomi apostolu, kao uostalom i svim učenicima, stvari su se činile beznadne. On je na neki način također nosio krivo postavljeno pitanje Bogu u svom srcu.

 

U susretu s Uskrslim on shvaća da mu je Bog darovao novi život, i počinje ga živjeti na nov način… Snažno danas odjekuju riječi koje hrane našu vjeru – Gospodin moj i Bog moj!

 

Petar Galić, OP