13. nedjelja kroz godinu – C

2019 06 30 Isus i učenici

 

Današnja Božja riječ prepuna je poziva na ispravno, bezuvjetno i slobodno nasljedovanje…

U prvom čitanju iz Prve Kraljevima Bog šalje Iliju da pomaže Elizeja za proroka koji će ga naslijediti. Prolazeći pored Elizeja Ilija na njega baca svoj plašt (vidi 1 Kr 19, 19) što je oznaka poziva na nasljedovanje i stavljanje novog jarma.

Da je Elizej prihvatio novi poziv vidi se po tome što on uzima volovski jaram da bi njime skuhao meso od volova koje je žrtvovao. Stari jaram, koji je oznaka starog vodstva, tako spaljuje za žrtvu, a prihvaća novi koji je oznaka novog vodstva na koje se odlučio. On će od sada posluživati Božjeg proroka Iliju dok ne bude posve spreman i sam preuzeti zadaću Božjeg proroka…

Tako je Bog pozvao Elizeja na proročku službu preko proroka Ilije, a on je morao učiniti ono što zahtjeva bezuvjetnost toga puta… Žrtvovano meso volova pripremljenih na vatri od jarma razdijelio je ljudima, te je nakon toga bio spreman na novi jaram i novo posluživanje. Ovo je pokazatelj istinskog nasljedovanja.

DA BISMO POSLUŽIVALI ZA BOŽJU STVAR MORAMO SE POSVE RIJEŠITI STARIH JARMOVA…

Mi kao kršćani, kao oni koji smo obilježeni svetim pomazanjem, na koje je položen plašt Kristov po krštenju, također smo dobili sličan zahtjev da bismo bili istinski nasljedovatelji.

Da bi u nas položena sveta milost bila djelotvorna u nama ne možemo se izvlačiti i tražiti izlike u bilo kome ili u bilo čemu. Jaram Kristova poziva traži žrtvovanje svakog drugog jarma, jer kako kaže Gospodin: „Jaram je moj sladak i breme moje lako“.

Da bi nas Krist zaista oslobodio i učinio da snaga proročkog plašta na nas položenog (u sakramentima) u nama djeluje, tada moramo i mi (poput Elizeja) učiniti žrtvu i na njoj skuhati svoje volove, koji su oznaka robovanja strastima i prizemnostima ponuda svijeta.

Možda nam se činiti preteška takva ZAHTJEVNOST KRISTOVA POZIVA, ali to je samo stoga JER NAS SAMO TAKO MOŽE UČINITI SLOBODNIMA.

Istinski učenik Gospodinov postaje samo onaj koji je postao slobodan od robovanja grijehu. Kao što smo čuli u današnjem prvom čitanju iz Poslanice Glaćanima: Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! (Gal 5, 1)

Ako smo dakle rekli „Da!“ Gospodinu tada se više ne smijemo vraćati starim navikama i tražiti izlike u mrtvim djelima.

U današnjem evanđelju čuli smo kako su Isusa odbili primiti u jednom samarijanskom selu, a Jakov i Ivan su željeli zazvati oganj na to selo. No, Isus ih je zbog toga prekorio. Oni su morali naučiti lekciju kako u svojoj zadaći (koju pred njih stavlja) neće biti od svih prihvaćeni i kako zbog toga ne smiju podlijegati negativnim osjećajima (jer oni uništavaju i krše učeničko srce). Njima je ići dalje od mjesta do mjesta tražeći one koji će poslušati poruku spasenja.

Učenici su još jednom morali proći lekciju o zahtjevnosti i bezuvjetnosti nasljedovanja Isusa. Isusov učenik mora najprije u sebi samome riješiti i ukloniti sva odbijanja Božjem pozivu i izlike koje će se pritom nametati.

Ono što je učinilo jedno samarijansko selo samo je zorni prikaz svih onih odbijanja i izlika koja će sami Isusovi učenici osjećati u sebi prema Isusovu pozivu, prema kršćanskoj zadaći.

Ne trebamo dakle zazivati oganj na druga sela i na druge ljude koji nas odbijaju i ne prihvaćaju, nego radije trebao zazvati Božji oganj da spali sve one jarmove i volove unutar nas samih, koji nas još uvijek priječe da budemo istinski slobodni za Krista, za izvršenje svoje zadaće u Božjem planu.

 

Petar Galić, OP

XII. nedjelja kroz godinu – C

2019 06 2019 Duccio Isus poučava apostole

 

Molitveno ozračje započinje u srcu koje se skrši pred svojim postupcima… Kad ljudsko srce prihvati Božju poruku u njemu se događa obraćenje te ono prepoznaje vlastite krive postupke.

 

Prorok naviješta vrijeme u kojem će se to dogoditi čitavom narodu Izraelskom koji će na kraju prihvatiti Krista kojega su razapeli.

S prihvaćanjem se događa proces čišćenja, tako potrebni plač i ozdravljenje, a sve to zahvaljujući Raspetome. To je spasenje života po prihvaćanju hoda za njim. A autentičnost toga hoda otkriva tko je zapravo Krist za mene.

Moja svakodnevica, moji nastupi, postupci, stavovi, izjave otkrivaju čiji sam i čiji govor o Kristu zastupam. Ako smo po krštenju svi zaogrnuti Kristom (vidi Gal 3, 27) onda u javnosti mora biti jasno da smo Kristovi upravo kroz zajedništvo iste vjere…

Budući da naša vjera u Krista briše naše razlike i podjele upravo njezinom jasnom artikulacijom, Krist zato svakome od nas postavlja isto pitanje i očekuje isti odgovor.

KRŠĆANIN U SVIJETU MORA BITI ODGOVOR NA ISUSOVO PITANJE: A VI, ŠTO VI KAŽETE, TKO SAM JA?

Krist želi od nas čuti odgovor na pitanje, a odgovor je povezan s križem, s odricanjem od samoga sebe… To također znači na stvarnost gledati očima vjere a ne fizičkim očima, jer tek u vjeri događa se milost prepoznavanja, prihvaćanja i življenja.

Krist otkrivajući sebe govori ujedno o žrtvi, pa naša ispovijest vjere u Krista istovremeno nas suočava sa žrtvom, sa žrtvenim Jaganjcem kojeg blagujemo.

Svaka naša pričest tako je dar žrtve i podsjetnik na zadaću svakog kršćanina u svakidašnjici.

Kršćanin je primio znak, i više od znaka, da bi sam bio znak. Kršćanin u svijetu mora biti odgovor na Isusovo pitanje, i to danomice (vidi Lk 9, 23).

On zato ne može biti nijemi promatrač, nego aktivni pokretač.

Postavljeni znak pored puta ne mijenja svoje značenje, nego uvijek na isti način podsjeća i upozorava. On ne sprječava one koji prolaze da voze po svom, ali svi koji prolaze znaju, svi su vidjeli.

Zato se jedno Isusovo pitanje učenicima odnosi na ono što svijet o njemu kaže, a drugo što oni sami o njemu kažu (i bitna je razlika u odgovorima).

Presudno je naravno što sami učenici kažu o Kristu, koliko je to njima samima jasno i koliko to oni razgovijetno izriču u javnosti… Ako je pak ono što se u svijetu govori o Kristu prevladavajuće i do te mjere da i sami učenici usvajaju govor svijeta o Kristu onda ćemo imati lažni ekumenizam, lažnu toleranciju, lažni međureligijski dijalog i lažne kršćane.

Krist od svojih učenika ne želi takav izjednačavajući i nerazlikujući govor u kojem bi on postao jedan od drevnih proroka, jedan od utemeljitelja religije, jedan od velikih ljudi i sl. Na tom tragu su danas svi upravljači svijeta, moćnici i vladari kojima je cilj na takvim osnovama uspostaviti jednu svjetsku vladu i jednu svjetsku religiju.

Isus želi sasvim drugačiji govor od svoje Crkve, a naročito od Petra, odnosno od Pape. Papa danas, kao i prvi među apostolima onda pred Kristom, ima isto pitanje i isti zahtjev od Krista, a to je: jasno izreći ispovijest vjere u njega, jasno govoriti tko je to Krist…

GOVOR O KRISTU NEODVOJIV JE OD GOVORA O ŽRTVI, O KRIŽU…

Budući da bi nekršćanski svijet, koji nije upoznat s Kristom, vrlo lako usvojio onaj govor o njemu kao jednom od proroka (ta tako ga prihvaćaju i muslimani), kao jednom od velikih učitelja i utemeljitelja religije, kad bi Crkva pristala na takav govor pristala bi na govor svijeta i izdala bi svoje poslanje.

Govor Crkve, očito je, mora biti posve drugačiji, i to mora biti uvijek naviještanje evanđelja Božjega, koji je i odgovor na zahtjev Isusova pitanja upućenoj njoj samoj.

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar prihvati i reče: „Krist – Pomazanik Božji!“ (Lk 9, 20). Petrov odgovor nije samo točan odgovor učenika koji je dobro naučio gradivo, nego je to i presudna ispovijest vjere. I koliko je ta Petrova ispovijest važna vidi se po tome što je donose sva četiri evanđelista. Kod Mateja još imamo nadopunu: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ (Mt 16, 16).

Obvezu odgovoriti na Isusovo pitanje ima svaki kršćanin, svaki katolik, počevši od vrha prema dolje. Papa, biskupi, svećenici, redovnici, vjernici laici koji bi davali neke druge odgovore o Kristu, i koji bi nalikovali na one odgovore koji su sličniji onima iz svijeta, skrenuli bi s ispravnog puta.

Prihvatiti Kristovu istinu, zastupati Kristovu istinu i ostati u njoj znači ujedno i zagrliti Kristov križ (jer nije moguće drugačije spasiti život). Mi koji smo se u Krista zaogrnuli po krštenju želimo upravo takav život živjeti: grleći križ i hodeći za Kristom.

Kršćanin u svijetu ima obvezu nositi sa sobom uvijek odgovor na Isusovo pitanje. U stvari, autentičan kršćanin je odgovor svijetu tko je Isus Krist…

 

Petar Galić, OP

NEDJELJNA MISAO – 12. KG

NEDJELJNA MISAO – 12. KG

U svijetu u kojem tehnika napreduje vratolomnom brzinom, mi katolici nemamo odgovore na puno pitanja koja znanost postavlja, ali umjesto toga, imamo ono važnije – svjedočanstvo o onom što vjerujemo.

Nije ni problem toliki što mnogi katolici ne znaju odgovoriti na mnoge izazove koje nam društvo postavlja – nego je zapravo problem što postoji neznanje ili nezainteresiranost za ono što vjeruju u Onoga u čije ime smo kršteni.

Na primjer, da nas netko na ulici upita tko je za tebe ovaj ili onaj političar? Što u tvom životu znači neki pjevač, glumac ili sportaš? Kakvo razmišljanje u tebi izaziva neki pisac ili filozof? Zašto se divite nekome na televiziji ….? Pa, puno bi nas odgovorilo desetke odgovora.

Da nas slučajno netko upita tko je za tebe Isus iz Nazareta? Možda bi naš odgovor bila samo tišina, sramežljivost, možda bi ostali bez riječi, jer ne očekujemo takovo pitanje.

Danas nas Isus pita: Tko i što sam ja za tebe? Je li ti nešto značim? Je li se ja prepoznajem u tvom razmišljanju, gledanju i djelovanju? Možda bi naši odgovori bili jednostavni i uobičajeni: Ti si Sin Božji; Rođen si u Betlehemu ili, umro si na križu.

Isus želi da smo mi svjesni što to imamo. Mi ne vjerujemo u nešto, nego u Nekoga. U Nekoga tko, u našem postojanju, donosi vrijednost i zahvalnost. Ne vjerujemo u Njega samo kad se krštava, pričešćuje, krizma ili vjenčava. Mi vjerujemo u Nekoga i na poslu i u kući i u slobodno vrijeme, jer su Njegove istine pohranjene u naše srce.

Tko je Isus za nas? Ako blagoslivljamo stol kad jedemo, možemo reći da je to Onaj koji nas poziva da zahvalimo Ocu za hranu koju imamo. Ako oprostimo i volimo, možemo zaključiti da je to Onaj koji nas poziva da učinimo ono što je on učinio. Ako je euharistije svake nedjelje moja potreba, onda možemo odgovoriti da je Isus moj najpoželjniji susret u tjednu. Ako se u našoj kući, osim TV, služimo i s Riječju Božjom, ili kršćanskim časopisima … možemo zaključiti da smo, osim stvari u svijetu, zainteresirani za stvari o Isusu.

Našim životom, djelima i licem, pokažimo da je Krist netko jako bitan u mom životu.

 

(Župa Gospe od Ružarija, Split)

Presveto Trojstvo

2019 06 14 trojstvo

 

Onog trenutka kad čovjek shvati Boga, Bog će prestati biti Bog…

 

Riječ je o tajni s kojom treba živjeti kao sa zrakom koji dišemo: bez njega ne možemo… A opet riječ je o tajni koja se upoznaje na neki otajstven, neizreciv, dišući način…

 

U njemu živimo, mičemo se i jesmo – kaže sv. Pavao. Mi smo u stanju dohvatiti samo mali komadić istine, ali za nešto više trebamo dopustiti samoj Istini da nas zahvati…

 

Jedna mala ribica plivala morskim prostranstvima i čula priču o nekakvom oceanu bez kraja … Pokušala je shvatiti što bi to bilo, ali nije mogla… Odluči se upitati stariju ribu – Svi govore o oceanu. Što je to ocean? Ocean je sve ovo u čemu ti plivaš – odgovori joj starija riba… Ovo? – začuđeno će ribica – pa to bi bilo prejednostavno! I otpliva razočarana dalje u potragu za odgovorom.

 

Da bi mogao govoriti o nekom čovjeku, kaže narodna mudrost, trebaš najprije s njim pojesti vreću soli.
Naši problemi dolaze od tuda što se premalo poznajemo, a olako donosimo zaključke jedni o drugima.

 

U našem govoru o Bogu polazište nam je utjelovljeni Bog, Isus Krist. On je definitivna i konačna objava Boga.
Zato on jednom prilikom i kaže Filipu – Filipe, tko je vidio mene vidio je i Oca …
Tko ne pozna Sina ne pozna ni Oca.
Sin je dakle naše polazište u svemu, a on nam šalje Duha Svetoga, obećanje Očevo, koji nas uvodi u svu istinu.
Današnje slavlje u znaku je prve kršćanske istine koja glasi – samo je jedan Bog, a tri su Božanske osobe, Otac i Sin i Duh Sveti.

 

Na početku smo načinili znak križa i rekli: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Svećenik je potom nastavio – Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.

 

Na samom startu to nam je podsjetnik pred kim stojimo i čiji smo.
Kad ulazimo u crkvu također, i to ne smije biti tek običaj i mehanička radnja, nego svaki put podsjetnik.
A na što se to mi podsjećamo.
Podsjećamo se da smo kršteni U IME onog Boga koji je najveća tajna – u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.

 

Primili smo njegov znak, njegov biljeg. Znak, odnosno biljeg govori o pripadnosti. Kad nešto obilježimo svojim znakom onda to pripada nama…
Mi smo dakle označeni, i pripadamo Bogu, Presvetom Trojstvu.
Kad pripadamo nekome, kad smo nečiji onda tako i živimo.
Kad ti netko kaže: isti si otac…, ponosan si na to i tvoj otac je ponosan …

 

Znakom križa ti se podsjećaš kome pripadaš, ali i drugome šalješ poruku kome pripadaš. To ti je ujedno zadatak da trebaš podsjećati (sličiti) na onoga čiji si. Znak koji činiš na sebi kaže – Ja sam njegov…

 

Kad su fašisti paradirali nosili su znak pripadnosti svojim ideologijama. Taj njihov izvanjski znak i njihove geste govorili su čiji su, a to je utjecalo i na njihovo ponašanje. Sve je to govorilo vanjskim promatračima da oni pripadaju Mussoliniju, Hitleru …, a ne Bogu koji se objavio u Sinu i koji nam šalje Duha Svetoga.

 

Kad su komunisti paradirali nosili su komunistički znak i pod tim znakom su se čak pokapali. Željeli su reći da oni pripadaju Marksu, Staljinu, Titu …, a ne Bogu: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

 

Kad danas paradiraju pod duginim bojama, čudno obučeni, promovirajući niske strasti onda time odašilju poruku da su se odlučili pripadati sferama koje isključuju Boga iz svog života, i koje ne računaju na Božji život i vječno spasenje.
Ako smo sinovi i kćeri onda svojim životom pokazujmo tko nam je otac…

 

Jednu grupu Židova koji su tvrdili da im Abraham otac Isus je upozorio – Abraham nije vaš otac, jer da je on vaš otac vi biste vršili djela Oca nebeskoga kome je Abraham pripadao. Ali vaš je otac đavao, pa vi zato vršite djela svoga oca …

 

Svojim djelima mi pokazujemo čiji smo i tko je naš Bog i kakav je naš Bog. Zato je jako važno da se podsjećamo što češće čiji smo.
Jedan student naučio je niz tako lijepih definicija o Bogu, ali jednog dana rekao je svom iznenađenom prijatelju da nije siguran vjeruje li u Boga.

 

Taj svoj problem povjerio je i starom profesoru kod kojeg je trebao doći na ispit. Profesor ga je trenutak mudro promatrao, onda se ustao, otišao van i uskoro se vratio noseći u ruci prekrasnu ružu.
Pomiriši ovu ružu i zapamti njezin miris – naloži studentu.
Student učini tako, a profesor onda sjedne preko puta držeći ružu u svom krilu.
Jesi li zapamtio miris ove ruže?
Jesam – uvjereno će student.
Sada idi vani i prvom čovjeku koji naiđe govori o mirisu ruže.
Ali to je nemoguće – zbunjeno će student. Trebao bih ponijeti ružu sa sobom.

 

Upravo tako. Nešto slično, dragi prijatelju, tiče se našeg govora o Bogu. Mi možemo o Bogu naučiti prekrasne izraze i definicije, ali ako njega nemamo sa sobom posvuda gdje idemo ne možemo drugima govoriti o njegovu mirisu.
Student je zinuo i zašutio. Shvatio je…

 

SHVATI I TI DANAS ŠTO TI JE POTREBNO DA BI GOVORIO DRUGIMA O BOGU…

Petar Galić, OP

Nedjeljna misao – Duhovi – C

NEDJELJNA MISAO – DUHOVI

Gigantski TV toranj se je propeo u nebo Istočnog Berlina. Ispod vrha tornja je napravljen restoran koji se okreće. Komunističke vlasti su htjele napraviti veličanstveni eksponat koji će pokazivati Zapadnom svijetu. Ali dogodilo se  da se je veliko oduševljenje pretvorilo u neočekivanu zaprepaštenost. Naime s koje god strane sunce obasjavalo toranj, toranj se je doživljavao kao križ koji svijetli. Komunisti su nastojali bojanjem sakriti križ, ali bez uspjeha.

Nešto slično se je dogodilo na današnji dan u Jeruzalemu poslije Isusovog razapinjanja. Židovske vlasti su se nadale da će Isusovom smrću na križu ugasiti kršćanski pokret, ali dogodilo se suprotno. Kršćanstvo se je počelo širiti poput jakog šumskog požara. Tako se je naglo širilo da je već 64. godine postalo silom u drevnom Rimu. Postalo je tako moćno  da ga je Neron pokušao ugušiti krvavim progonstvom.

Kako je to kršćanstvo uspjelo u samo 30 godina od male iskre prerasti u ogromni požar?  Tu nam čudesnu priču kazuju Djela apostolska i evanđelje. Duh Sveti, kojeg je Isus obećao poslati svojim učenicima, sišao je na Duhove i potpuno ih obnovio.

Je li možda mi mislimo da su ljudi koje Uskrsli Isus poslao po ovom svijetu, različiti od nas.

Je li mi  mislimo da  su svi oni bili savršeni ljudi od nas.

Ne! Ovi, naime, zastrašeni ljudi  su se pretvorili u hrabre glasnike Kristovih vjernika.  Ova izgubljena grupa učenika pretvorila se je u zajednicu svjedoka koje danas nazivamo Crkva.

Braćo i sestre, Jedni, kad gledaju kroz prozor Božje Riječi, zaključuje da su ti ljudi na koje Duh Sveti sišao na prve Duhove bili takvi prenositelji sumnja kakvi bi mogli biti i mi danas. Kako je puno  jada u ovom našem svijetu. Kako smo puni slabosti koja stvara u nama duhovnu prazninu koja prodire u sve.

2000 godina nakon onog vremena koje je pokrenuo Duh Sveti, u vrijeme nastanka Crkve,mi danas nastavljamo s istim borbama i istim uvjetima života kao svjedoci Uskrsloga Isus Krista.

ML

Duhovi – C

2109 06 07 duhovi

 

U presudnim životnim trenucima, u ponuđenim životnim prekretnicama neki ljudi reagiraju kao da su oduzeti, prestraše se i povuku se u sebe… Tako propuštaju mnoge radosne prilike…

 

Promatrao sam reakciju jednog dječaka koji je imao izvesti jednu točku na dječjoj priredbi za sv. Nikolu. Pred sam nastup dječak se počeo tresti i histerično plakati…

 

Kad su mu došli roditelji da bi ga potaknuli on je počeo još više plakati i sav ustrašen ponavljati – Neću uspjeti. Neću uspjeti…

Vidio sam da mu je ocu bilo jako neugodno zbog te situacije, te da se jedva suzdržavao da ne plane na dječaka.

 

Možemo lako naslutiti otkuda taj strah i panika ovoga dječaka… Svakako, njemu je nedostajalo pouzdanja i podrške koje je trebao primiti u ozračju svoje obiteljske sredine, od svojih roditelja.

 

Dječaku je nedostajalo ono bitno za uspješan nastup, a što je i svima nama jako potrebno da naš vlastiti nastup ne bi ispao jalov.

Ako čovjek to bitno nije primio tad je nesiguran, prestrašen, izgubi se kad se odjednom nađe sam pred zahtjevom života, kad treba sam nešto veliko i važno učiniti…

 

Tako nekako su se osjećali učenici kad su se našli sami, bez njihova Učitelja od kojeg su se već bili navikli da on sve rješava za njih. On će se za sve pobrinuti, i za hranu i za piće i za zaštitu…, a oni trebaju biti samo poslušni, dobri…, i to je to.

 

Međutim, kad je Isus uhvaćen, mučen i raspet, kod njih je zavladao strah, panični strah, iz kojeg se nisu znali izvući. Zavladalo je opće nesnalaženje i potpuno zatajenje…

 

Naviknuti na svog Učitelja koji sve rješava, kojega svi traže za pomoć, i koji ozdravlja od svih bolesti i oživljava mrtve…, možemo posve razumjeti njihovu nemoć vidjevši ga mrtvog.

Ni mi ne bismo ništa drugačije ni bolje reagirali na njihovu mjestu.

 

I zasigurno oni se do dana današnjega ne bi niti pomakli iz one prostorije (u koju su se skrili u strahu od Židova), i nitko od nas ne bi znao što se to veliko dogodilo.

 

No, pravi roditelj ne ostavlja svoju djecu nespremnom za preuzeti životne zadaće, i može se reći da je uspio samo onaj roditelj koji je to postigao. U tome se gleda životno postignuće roditelja, a ne u ovcama i novcima…

 

Tako se Isus pokazao pravim Učiteljem i Gospodinom, jer on nije otišao svom Ocu a da prije nije osposobio svoje učenike za poslanje koje im je povjerio.

 

Zato im je Isus priredio iznenađenje kad im se ukazao kao pobjednik, te ih oslobodio straha, i vratio im mir, radost i sigurnost. Ali to nije sve, primili su od njega onu ključnu kariku koja im je nedostajala, odnosno Duha Svetoga koji će im dati snagu da od sada vrše ono poslanje koje su primili.

 

Oni dakle nisu kao preplašeni i nesigurni dječak koji nije iskusio podršku i ohrabrenje svoga oca, nego su to sve primili po Duhu Svetom kojeg im je obećao Isus.

 

Njihov nastup na pozornici svijeta postat će zato nakon toga prepun snage i sigurnosti kojom će ih ispunjati Duh Sveti.

 

Vrata koja su bila zaključana otvaraju se, strah je iščeznuo i do maloprije preplašeni učenici postaju odvažni navjestitelji Evanđelja.

I zaista – Nitko ne može reći: „Gospodin Isus“, osim u Duhu Svetom (1 Kor 12, 3b).

 

KARIKA KOJA NEDOSTAJE, KLJUČ KOJI OTVARA VRATA NAVJESTITELJIMA JE DUH SVETI, GOSPODIN I ŽIVOTVORAC…

 

Petar Galić, OP

1 2