XV. nedjelja kroz godinu – C

2019 07 12 Milosrdni Samarijanac

 

Mi ne možemo ispravno suosjećati dok je god blokiran jedan dio svijesti o nečemu u nama.

 

Ispravno suosjećanje u svemu imao je Gospodin:

 

… vidje i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira.

… vidje ga, sažali se ..

 

Primjer ispravnog suosjećanja Isus nam donosi u prispodobi o milosrdnom Samaritancu… To je govor o Božjem srcu koje nas ne zaobilazi i koje i nas same želi osposobiti u korištenju osjećaja na ispravan način.

 

On želi ozdraviti rane u svima nama…

 

Oni koji zaobilaze ranjenika su oni među nama koji ne žele postati svjesni na nekom području (zbog straha) pa zato traže uvijek neke nove izlike.

 

A ČOVJEK POTPUNOSTI – ISUS KRIST je dakle taj koji i nas same želi osposobiti za onu zadaću Samaritanca…

Ranjenom čovjeku može pomoći netko sa samaritanskim, tj. djelotvornim suosjećanjem.

 

ON se sagiba k čovjekovim ranama i čisti ih uljem i vinom.

Ako je Isus u nama samima dovršio taj proces mi ćemo – TEK ONDA – (u potpunosti) biti spremni za tu zadaću.

 

Bez rana očišćenih u ulju i vinu mi nećemo biti sposobni učiniti ništa više od onoga što su učinili onaj svećenik i levit (iako bismo ih lako osudili)… A što su učinili?

 

Ostavili su čovjeka tamo gdje su ga i zatekli, a pod izlikom obdržavanja obrednih propisa.

Svi mi imamo neke svoje „obrede“ u kojima tražimo i nalazimo neke uvjerljive izlike („ja to ne mogu, jer baš sada imam ovo i ono; ma da si me samo prije zvao i sl…“).

 

Koji su to tvoji „obredi“ zbog kojih zaobilaziš i odgađaš rješenje onoga što je tako bitno za zdravlje tvojih bližnjih, i tvoje vlastito?

 

„Velečasni, željeli bismo se vjenčati u Crkvi.“

A koliko dugo živite skupa?“, upita ih velečasni.

„Petnaest godina.“

„Zašto ste tako dugo čekali živeći u grijehu?“, nastavio je velečasni.

„Ma znate velečasni, sve mi to znamo, ali nismo imali novaca za organizirati vjenčanje.“

„Aha! A sada imate?“

„Ma ne, sada ne mislimo ni zvati svatove. Samo mi i kumovi, i to je to.“

„Pa to ste mogli i prije petnaest godina, zar ne?! I ne biste morali živjeti s tim teretom tolike godine.“

 

Ostali su bez riječi.

Ovo je jedan od primjera kad se zbog nekakvih prozirnih „obreda“ komotnosti zaobilazi liturgija Božja (koja je uvijek konkretna, za čovjeka) i u njoj izranjen čovjek koji žudi za čišćenjem rana i ozdravljenjem.

 

NAŠ BOG HODA LJUDSKIM STOPAMA…

… MILOSRDNI SAMARITANAC SE SAGIBA. To je još jedan pokazatelj kako je Bog došao zbog čovjeka, i kako je zbog čovjeka prošao onim istim putem kojim se kretao njegov životni put.

 

Naš Bog hoda ljudskim stopama da bi u njima izliječio naše promašaje.

Taj ranjenik je bio “neki čovjek“. Dakle, bez identiteta, bez imena…

… Za primanje pravog identiteta, koji mu je opljačkan, potrebno je iskusiti Božje milosrđe (potrebno je da nam se Bog svrati, smiluje nam se). Kad se to dogodi primamo puno više!

 

Bog nam daje i ono što nismo imali…, i vraća nam ono što nam je bilo oduzeto: ovdje izraženo u iznosu novca koji ostavlja u gostinjac (gostioničaru) kako bi se pobrinuo za njega dok se on opet ne vrati.

 

Tu je zapravo naznačen nastavak Božje brige za čovjeka kroz Crkvu (koja je gostinjac) i gostioničara (to su službenici Crkve), a potrebni iznos novca (to su sakramenti u kojima nam je Krist osigurao potrebne sve milosti dok se on ne vrati u slavi). Čovjek više neće biti prepušten sam sebi, niti će više biti izložen pljački i ranjavanju…

 

BOG U SVOJOJ CRKVI PREUZIMA BRIGU NAD ČOVJEKOM (dok se on ne vrati)…

 

Petar Galić, OP

14. nedjelja kroz godinu – C

2019 07 04 14 ned

Isus nam je od samog početka naglasio u čemu nam je prva zadaća, i na kojem polju se bitka dobiva ili gubi. Dakako riječ je o naviještanju Božje riječi.

 

To je pitanje života ili smrti, i ono je uvijek i uvijek iznova kao izlazak ovaca u šumu s vukovima. Zato Isus i daje svojim učenicima onu usporednu o slanju kao ovce među vukove.

 

Naime, novost Božje riječi, poruka evanđelja treba biti naviještanja u sredinu gdje su na vlasti „vukovi“, gdje vlada zakon jačega. Božja riječ kroz navještaj treba dakle osvojiti teren na kojem je na vlasti neprijatelj…

 

To je veliko područje koje treba obraditi i požeti za Gospodina, pa zato nikad dovoljno navjestitelja… Dužni smo moliti za nove revne navjestitelje koji će se prepoznati među onom sedamteset dvojicom i koji će se staviti na raspolaganje kao radnici za žetvu Gospodnju.

PRVO ČITANJE Iz 66, 10-14c

Veselite s Jeruzalemom, kličite zbog njega, svi koji ga ljubite! … Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda… Kao što mati tješi sina tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu.

Kad to vidite, srce će vam se radovati, i procvast će vam kosti kao mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.

DRUGO ČITANJE Gal 6, 14-18

Braćo! Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje, niti neobrezanje, nego – novo stvorenje…

EVANĐELJE Lk 10, 1-12. 17-20

MOĆ NEMOĆI — KROZ PREDANJE KRISTU…

Gospodin je dao zadaću svojim učenicima da naviještaju ljudima kraljevstvo Božje, odnosno njegovo približavanje. Koliko se približilo kraljevstvo Božje ovisi o tome koliko je netko spreman povjerovati…

 

U prvom čitanju (Iz 66, 10-14) prorok nam donosi sliku Boga koji je poput majke koja se brine za svoju djecu, hrani ih obnovljenom radošću svoje blizine.

 

Kao što dijete biva utješeno kad ga majka privine na svoje grudi, tako i čovjek koji se prepusti Bogu, doživljava rehabilitaciju, i puno više od toga…

 

Takvo iskustvo Boga donosi nutarnju promjenu u srce čovječje, te on počinje živjeti novom dinamikom, novom spremnošću.

Kad je Bog na djelu, tada za čovjeka stvari koje su se činile beznadne odjednom postaju prozračne i natopljene životom. Zato prorok i najavljuje s toliko otkrivene životne nade: „Kad to vidite, srce će vam se radovati, i procvast će vam kosti kao mlada trava.“

Životne poteškoće uronjene u Božje djelo kod svetoga Pavla u Poslanici Galaćanima postaju razlog hvale. On zato kaže: „Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista…“

Pravilno uronjen život vjernika u žrtvu Isusovu postaje izvor radosti i smisao trpljenja. Što je važno za uspjeh poslanja? Naravno, naš odnos s Kristom. To je presudno. Kakav je dakle naš odnos s Kristom?

RADOST KRIŽA, radost trpljenja osmišljava se u nasljedovanju Krista. Kad trpimo na takav način mi se identificiramo s Kristom, a on sam silazi u naše trpljenje i daje mu snagu svoga poslanja i svoje žrtve. Tada dolaze plodovi.

S Kristom mi zapravo shvaćamo i doživljavamo MOĆ NEMOĆI, i postaju nam u svoj ljepoti jasne njegove naizgled apsurdne riječi učenicima: „Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće“. Ako nemaš ništa drugo osim Krista zapravo sve imaš.

Trenutak nemoći postaje moć kad shvatimo kako ne nastupamo u svoje ime nego u ime onoga koji nas šalje. To znači, postaju nebitne moje titule, sposobnosti, moja moć i posjed. Ništa što ja po ljudskim mjerilima imam ne donosi novost drugima. Novost je samo oslonjenost na Isusa i njegovu riječ…

… To proizlazi iz bezuvjetnog nasljedovanja, bez izlike i izvlačenja u nekim rodbinskim i sl. razlozima, o čemu smo čuli u evanđelju prošle nedjelje, a današnje je zapravo samo nastavak.

Isus šalje sedamdesetdvojicu očišćenu od izlika i upravo zato njihov navještaj ima snažan učinak i pobire tako snažne rezultate.

Učenici (sedamdesetdvojica) zbog oslonjenosti na Isusa otkrivaju u sebi novu snagu, koju zapravo svaki kršćanin nosi u sebi.

Krist nudi svakome od nas priliku da se pronađemo i prepoznamo sebe kao pozvane radnike na polju spasenja duša. Svaki kršćanin je primio tu zadaću u sebi po svetom krštenju. Naša radost i naš uspjeh ovisit će o tome koliko smo se stavili na raspolaganje Kristu.

CRKVA NAS POZIVA DA UVIJEK IZNOVA OTKRIVAMO RAZLOG NADE KOJA JE U NAMA…

Taj razlog nade posijan je u onome što mi ljudi često smatramo apsurdima, ili što smatramo nebitnim ili ostavljamo za poslije, ili se naviknemo pa ne primjećujemo.

Mnogi su kršćani tako svoju vjeru ostavili za poslije… I što se takvima dogodilo? Možemo to vidjeti u ovo naše vrijeme…

Međutim , ima onih vrijednih radnika koji su se posve dali na raspolaganje i požnjeli obilnu žetvu.

Mi u svom krštenju trebamo prepoznati onu potrebnu snagu za sve životne uvjete, a ta snaga dolazi do izražaja kad se stvari čine posebno teške…

Krštenje nosi poziv koji kaže „Prepoznaj to odmah!“.

Govori se kako je jedan od razloga poraza Napoleonove vojske u Rusiji bio taj što konji njegove vojske nisu imali potkove sa šiljcima za zimu. Netko je to smatrao nebitnim, previše valjda siguran u sebe.

 

Kad se sve zaledilo konji su padali na zaleđenim cestama i ugibali, i tako je propala opskrba vojske potrebnom opremom i hranom. Propust u tako naizgled malom, „nebitnom“, detalju doveo je do katastrofe tako velike vojske…

Naše svakodnevno pouzdanje u Boga i u nemogućim uvjetima donosi nam uspjeh, pobjedu. Isus koji nas šalje kao ovce među vukove mjeri drugačije našu snagu.

Ono što su šiljci trebali biti na konjskim potkovama Napoleonovoj vojsci to nama donosi poslušnost Božjoj riječi, ispravno izgrađen odnos s Kristom, življena vjera. Jer Isus je taj koji nam daje snagu u nemogućim uvjetima, i dovodi do uspjeha naša djela.

„Gospodine i zlodusi nam se pokoravaju u tvoje ime!“,

Razlog naše nade nosi obilježje križa Kristova, i čest pogled na njega razbuđuje u nama svijest tko smo, što smo i koja nam je zadaća. Mi se nemamo s nečim drugim ponositi, i zato sveti Pavao čak kaže „Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista…“

I sveti Dominik provodio je dugo vremena u molitvi grleći podnožje križa, i to je bilo posebno mjesto za njega odakle je crpio snagu za poslanje koje ga je sutra čekalo.

Valja i nama dakle ponovno otkriti polazišnu točku za životnost naše vjere, za uspjeh poslanja, kako bismo se mogli vratiti radosni zbog iskustva kako nam se i zlodusi pokoravaju u ime Isusovo.

Dolazak kraljevstva Božjega možemo naviještati autentično samo onda ako je to kraljevstvo najprije došlo u naš život i ako smo se stavili na raspolaganje da proširujemo žetvu Gospodnju.

 

Petar Galić, OP