21. nedjelja kroz godinu – C

2019 08 24 21

 

Mnogi koji se nazivaju kršćanima više uopće ne mare za uska vrata, nego žive kako im se prohtije

 

Prvo čitanje: Iz 66, 18-21

 

Svi puci i jezici će doći i gledati slavu Božju. Naš Bog ne odbacuje nikoga i šalje svima poruku spasenja…

 

Drugo čitanje: Heb 12, 5-7.11-13

 

Gospodin s nama postupa kao sa sinovima, a nema ispravnog odgoja bez zdrave discipline i stege. Dijete kojemu je sve dopušteno postaje na kraju raspušteno.

 

Evanđelje: Lk 13, 22-30

 

Mnogo će narodi ući u kraljevstvo Božje, ali bit će i onih koji će naići na zatvorena vrata jer su se preuzetno odnosili prema primljenim darovima i milostima. Takvi će biti iznenađeni kad čuju glas: „Ne znam vas odakle ste!“

 

Isusov odgovor na pitanje je li malo onih koji se spašavaju tiče se uskih vrata koja ne daju puno manevarskog prostora. Uska vrta su zahtjev za svakodnevnim obraćenjem svakome od nas.

 

Njegov odgovor „Borite se da uđete…“ je i poziv koji jasno upućuje kako se očekuje određeni trud s naše strane. Prolazak kroz ta vrata ovisit će o tome koliko smo sebe prilagodili, sebe mijenjali, koliko smo od sebe dali prema zahtjevnosti njihova formata.

 

Oni koji su bili presigurni u svoje sposobnosti i darovitosti bit će iznenađeni kad naiđu na zatvorena vrata… Glas presude s druge strane vrata daje nam naslutiti kako se prepoznavanje i prepoznatljivost odnosi upravo na ta vrata…

 

Isus je za sebe rekao da je on vrata ovcama. Uska vrata odnose se dakle na poznavanje Isusa i njegova nauka, pa ukoliko se nismo dali mijenjati prema tim vratima na njih nećemo u konačnici biti sposobni ni ući.

 

Mnogi koji se nazivaju kršćanima više uopće ne mare za uska vrata, nego žive kako im se prohtije. Jednog dana Gospodarev glas će reći za takve kako ih uopće ne poznaje, jer poznavanje će se ticati života prema Božjem zakonu.

 

Odgovor na pitanje je li malo onih koji se spašavaju bio bi dakle kako će u konačnici mnogi biti spašeni s istoka i zapada, sa sjevera i juga, ali će mnogi od onih koji su mislili kako su spašeni, poput onih pet ludih djevica, naići na zatvorena vrata koja vode u život.

 

Današnja prispodoba je tako upozorenje svakome od nas koji mislimo kako smo dobri i pošteni kršćani i kako je to dovoljno.

Jedan se student ustao među ostalima i upitao profesora: „Profesore, koji je smisao života?“

 

Profesor ga je na trenutak promatrao kako bi ocijenio misli li taj student ozbiljno ili samo želi potrošiti dragocjeno vrijeme, što su nekad studenti običavali.

 

Kad je profesor zaključio kako je student zaista ozbiljan posegnuo je za ladicom radnog stola i odande izvadio jedno ogledalo. Ustao se i prišao prozoru, a onda s tim ogledalom ulovio zrake sunca te ih usmjerio prema najtamnijem dijelu prostorije.

 

Svi studenti su znatiželjno promatrali što se zbiva i očekivali objašnjenje od profesora, a naročito onaj student. „Smisao života, dragi kolega, je da svatko od nas donese zrake svjetla u mračni dio vlastitog života i života ljudi s kojima živimo i koje susrećemo.“, odgovorio je profesor, te nastavio: „Ako budemo tako radili tama će biti pobjeđena, a mi ćemo svi živjeti u svjetlu.“

 

Gospodin želi da svi budemo u njegovu svjetlu, ali naša je zadaća da budemo donositelji toga svjetla već sada na ovome svijetu, da i drugi s nama znaju ući na uska vrata.

 

Petar Galić, OP

20. nedjelja kroz godinu – C

2019 08 18 20 g

 

U današnjem prvom čitanju proroka Jeremiju žele ubiti jer je govorio istinu koju narodni glavari ne žele čuti. Bacaju ga u čatrnju u kojoj nije bilo vode, pa je prorok bio upao duboko u blato…

 

Zašto su dakle ubacili proroka u čatrnju i željeli ga ubiti? Jer nisu mogli čuti istinu koju im je po Božjem nalogu govorio.

Istina je često poput ognja. Duh Sveti je u vidu ognja sišao nad apostole. Tko prihvati Božju istinu biva zahvaćen njenim ognjem i potaknut da je širi dalje, da je dalje potpaljuje u srcima.

Imamo dakle vatru Božje istine koja oživljuje one koje je slušaju. A imamo i vatru Božje istine koja uznemiruje one koji je ne žele čuti i kod kojih izaziva vatru nemira.

Zato Isus u današnjem evanđelju kaže: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“  i „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“ (Lk 12, 49. 51)

ISUSOV OGANJ IZAZIVA DVA RAZLIČITA EFEKTA U SRCIMA!

Priroda Isusove poruke je dakle vatra na zemlji, vatra u ljudima. Naslućujemo što ta vatra znači i što joj je cilj. Moramo također znati da dokle god ne prihvatimo poruku evanđelja, u nama i među nama vladat će razdijeljenost, protivljenja, neprijateljstva, nasilja i ratovi.

U nama se dakle mogu dogoditi dvije različite vatre u ovisnosti o tome jesmo li se odlučili za Krista ili protiv Krista?

Očito je, naslućujemo i osjećamo kako se u nama i među nama odvijaju neke puno dublje bitke vezane za te odluke i za te vatre.

Kad sam čitao o ratu u Ruandi potreslo me kad sam pročitao da su se ljudi pred progoniteljima sklonili u crkvu misleći da će ondje biti sigurni, a ovi su ih baš na tom svetom mjestu, razjareni poput zvijeri, sasjekli mačetama. Prema svjedočanstvu jedinog preživjelog, krvi je bilo do koljena.

Najprije, zašto su žrtve mislile da će u crkvi biti pošteđeni? Pa valjda zato što mislili – i oni su katolici kao i mi.

Ali kako je onda to moguće? Onaj jedini svjedok kaže – Kad su u upali u crkvu, i kad smo im vidjeli oči i kako se glasaju pomislili smo: „To nisu ljudi.“ Naime, oni su režali poput zvijeri i kesili zube na nas od natprirodnog bijesa i mrženje. Znali smo tada da smo gotovi, i samo smo vapili Bogu da nam se smiluje duši.

VATRA BOŽJA I VATRA PROTUBOŽJA

Vatra se može interpretirati na više načina, ali dva su osnovna: ona koja razara i ona koja vraća u život.

Ona koja razara i uništava je paklena, đavolska, protubožja i ona je bila na djelu u Ruandi, u našem Vukovaru i u sličnim događajima diljem svijeta.

Ona pak vatra koja vraća u život je Božja. Isus je na zemlju donio vatru života, vatru koja oživljava mrtve, koja slijepcu daje vid, … vatru Duha Svetoga koji apostole osposobljava za poslanje…

Kad je Isus počeo sa svojim javnim nastupom odmah se organizirala iz pozadine oporba jako neprijateljski, ubilački nastrojena prema njemu. U svemu su ga vrebali i tražili načina kako da ga se riješe, vrebali su ga u riječi. Očitovala se od početka i protivnička nevidljiva dimenzija te zavikala iz opsjednutoga – Što ti imaš s nama Sine Boga Živoga. Došao si prije vremena uništiti nas.

Riječ je o sukobu u samom startu, o pravom razdjeljenju, o dvije strane.

Ali još prije, samim Isusovim rođenjem, sjećamo se kako je Herod bjesnio nakon vijesti Mudraca da se ima roditi kralj Izraelov u njegovoj blizini i da su mu se oni došli pokloniti. Tako bijesan Herod naredio je poubijati svu djecu u Betlehemu..

Vidimo, oganj i podjela, uznemirenost protivnih sila zbog Božjeg prisustva među nama. Protivnim silama tako je Isusov dolazak svakako značio nemir, i svima koji ga odbijaju on je znak protivljenja.

 

U tom smislu postaju nam jasnije njegove riječi – Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice. (Lk 12, 51-52)

Zapravo svi koji mu se protive, protive se ujedno i onima koji ga prihvaćaju, pa iako bila riječ o samim ukućanima, o članovima iste obitelji.

Nemiri u nama, podjele među nama govore nam o tome da još ima dosta onih koji nisu prihvatili Krista.

A nemirno je srce naše dok se ne smiri u Bogu – napisa sv. Augustin.

Isus je donio ljudima oganj pročišćenja, vatru spasenja… Nemir u ljudskim srcima trajat će sve dok se posve ne prihvati Isusov mir…

Molimo Gospodina da nas što prije ispuni svojim pročišćujućim i oživljujućim ognjem, da ukloni podjele u nama i među nama i da nas ispuni svojim mirom. Amen.

 

Petar Galić, OP

XX. nedjelja kroz godinu – C

2019 08 17 20 ned

 

 Vladari su nepravedno optužili proroka Jeremiju da teškim riječima obeshrabruje vojnike i puk.

 

Optužba protiv Jeremije podsjeća na optužbu protiv Sokrata, poznatog grčkog filozofa. Sokrat je kritizirao vlast i društvo svoga vremena. Ohrabrivao je ljude da traže istinu o sebi i da ne budu robovi predrasuda, neznanja i gomilanja materijalnog bogatstva.

 

Njegove ideje bile su strane većini Atenjana. Optužili su ga da svojim govorima kvari mladež Atene i da se odbija klanjati državnim bogovima. Na kraju je bio osuđen na smrt. Sokrat je bio uvjeren da je konačna presuda bila nepravedna – utemeljena na pristranosti i klevetama.

 

Isus je također bio osuđen na smrt jer je ljudima govorio istinu koju nije bilo lako prihvatiti. Tijekom svoga poslanja doživio je oštre napade i progone. Upozorio je svoje učenike da će i oni doživjeti isto: “Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga” (Mt 24,9).

 

U prilog tome, Isus izriče nešto snažno i zapanjujuće: “Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdor” (Lk 12,51).

 

Isus je svjestan da su razdori i podjele neizbježni. Suprotstavljanja i prepiranja javljaju se među prijateljima, u obiteljskim domovima i drugim zajednicama. Ono što Isus želi reći je sljedeće: kad stavimo Boga na prvo mjesto, ljudi će na različite načine iskušavati našu vjerodostojnost i naša kršćanska uvjerenja.

 

Kad promijenimo svoj način življenja, na bolje ili na gore, neke prijatelje gubimo, a neke dobivamo. Kad prihvatimo nove vrijednosti moramo se suočiti s ljudima koji zastupaju bitno drugačiji pogled na život. Neka vrsta razdora je u tome pogledu neizbježna.

 

Podjele među ljudima posljedica su snažnog suprotstavljanja različitih mišljenja, želja, interesa, vjerovanja itd. Svatko, prije ili kasnije, izabire stranu kojoj će pripadati.

 

Uvijek će postojati druga strana s kojom se nećemo slagati. Trebamo li biti zabrinuti ako nas zbog istine, koju smo odlučili slijediti i braniti, napadaju i optužuju? Ne trebamo. Trebamo biti zabrinuti ako nas pretjerano hvale i uvijek potvrđuju ono što govorimo i činimo.

 

U današnjem Evanđelju Isus kaže: “Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!” (Lk 12,49). Oganj o kojemu Isus govori nije oganj uništenja, već oganj Božje ljubavi i prisutnosti.

 

To je oganj Duha Svetog koji pročišćava ljudska srca, preobražava našu narav i nadahnjuje nas da budemo poput proroka – svjedoci Božje riječi, bez obzira na cijenu koju treba platiti. To je oganj koji povlači crtu između onih koji stoje na strani istine i onih koji istinu ne žele čuti. To je oganj koji nas određuje i koji nas razdvaja.

 

Čini se da je oganj Duha Svetog danas utihnuo u srcima mnogih ljudi. Borba za istinu i pravdu kao da je popustila pred tolikim obmanama, lažima i nepravdama. Mnogi ljudi ne pokazuju nikakvo oduševljenje za vrijednosti koje su temelj naše civilizacije i za koje su mnogi ljudi platili cijenu vlastitim životom. Ovdje nije riječ samo o kršćanskim, već i o općim ljudskim vrijednostima. Današnji ljudi lako se mire sa svime, bez obzira je li riječ o istinama, polu-istinama ili lažima. Sve prolazi, sve se može reći!

 

Međutim, kad ne znaš tko si, nitko si! Kad ne pripadaš nikomu, pripadaš svakomu! Kad nisi u zajedništvu s jednim Bogom i s jednom Istinom, bit ćeš u zajedništvu s mnoštvom bogova i s mnoštvom istina! Tko se boji pravednog razdora s čovjekom, na zemlji, u ovome životu, nerijetko traži lažni mir, poput onih koji su optužili Jeremiju ili Sokrata.

 

Tko se boji razdora s Bogom, na nebu, u vječnosti, gorljivo traži istinski mir (mir utemeljen na Istini!), bez obzira na cijenu koju mora platiti. Ovdje se povlači razlika između mutne i bistre vode, između močvare i žive rijeke, između kukavice i sveca, između osrednjosti i izvrsnosti, između ljudske pameti i Božje mudrosti, između propasti i rađanja, između smrti i života.

 

Apostol Pavao nas upozorava: “Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!” (1 Sol 5,19). Kako zapaliti oganj Duha Svetog u našim srcima?

 

Molitvom, čitanjem Božje Riječi i primanjem Svete pričesti. Ako želimo ostati na pravome putu, onda oganj mora gorjeti. Neka nam današnja Riječ bude opomena, poticaj i ohrabrenje da uvijek budemo istinski i pravi Kristovi učenici. Amen!

 

Fr. Domagoj A. Polanščak, OP

Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo

2019 08 14 UBDM

 

Na Golgoti, na križu, Isus Krist rekao je apostolu Ivanu: “Evo ti majke!” S ljubljenim učenikom i mi smo u tome trenutku primili Mariju kao našu majku.

 

Danas slavimo jedinstven događaj njezina uznesenja u nebo – Bog je primio Mariju dušom i tijelom. Marija je odmah poslije smrti doživjela uskrsnuće i potpuno spasenje u Gospodinu. To je bio vrhunac njezina blaženstva. U tome trenutku, samo je Bog veći od Marije.

 

Da bismo i mi jednog dana pripadali Bogu kao što to pripada Marija, trebamo živjeti onako kako je živjela Isusova majka. Marijina čistoća, poniznost i plemenitost stoje u suprotnosti s našom bijedom i sebičnošću. Međutim, to ne znači da ne možemo slijediti Mariju.

 

Mi smo Božja stvorenja kao i ona. Ako se potrudimo, Gospodin može i s nama učiniti velike stvari. Naša nesavršenost nije nikakva zapreka jer – kako kaže apostol Pavao – Bog izabra ono što je slabo da bi još više pokazao snagu svoje ljubavi. Ako promatramo Mariju, Bog će nam dati odgovor na pitanje kako svoj život možemo učiniti svetim. Bez obzira na sve.

 

Unatoč tome što je Izabrano Božje stvorenje – Majka Kristova, Majka Crkve, Prijestolje Mudrosti, Kraljica Anđela, Kraljica proroka, Kraljica apostola, Kraljica svih Svetih – Marija u svojem zemaljskom životu nije bila pošteđena ni od iskustva boli, ni od tegobe rada, ni od izazova vjere.

 

Marija je stvorenje kao i mi, sa srcem kao što je naše, sposobno za klicanje i radost, patnju i suze. Kad razmotrimo Marijin život, onda nam postaje jasno da vrijednost kršćanskog života ne ovisi o tome da li ostvarujemo neka velika djela, već o tome da svakodnevno prihvaćamo Božju volju i spremno prinosimo male žrtve.

 

Kako bismo pripadali Bogu, moramo najprije živjeti uobičajeni ljudski život, ispunjavati naše svakodnevne dužnosti, ali s pogledom uzdignutim prema nebu. Tako ćemo posvetiti ono što nam se čini tako jednostavnim, neznatnim i običnim. Marija, koja je bila milosti puna, izdignuta iznad anđela i svetaca, vodila je redoviti život – kao majka i kao supruga.

 

Živjela je povučeno i neprimjetno. Prema Svetom pismu, najviše je prisutna u djetinjstvu svoga sina. U vrijeme kad je Isus činio čudesa i kad ga je narod slijedio, Marije nema. Marije nema ni u Jeruzalemu kad Isusu, koji jaše na magarcu, kliču kao Kralju. Kad se Isusova majka opet pojavljuje? Pod križem.

 

Kad su gotovo svi pobjegli i napustili Sina Božjega, Marija je s Njim. Njezino neupadljivo ponašanje pokazuje nam veličinu, dubinu i svetost njezine duše. Jednom je netko napisao: “Mariji se nije svidjelo primati pohvale jer ono za čime je ona težila nije išlo njoj već Bogu na čast”.

 

Pokušajmo od Marije učiti kako biti poslušan Bogu i služiti mu jednostavno i skromno. Prisjetimo se događaja kad arkanđeo Gabrijel navješćuje Mariji da će začeti Isusa Krista, Sina Božjeg. Što Marija čini u tome trenutku?

 

Pažljivo osluškuje što Bog od nje traži, razmišlja o onome što joj nije jasno, pita ono što ne zna – “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?”. Nije poput ludih djevica koje slušaju, ali ne razmišljaju o onome što slušaju. Poslije svega, Marija se potpuno predaje Božjoj volji: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj”.

 

Marijin put svetosti treba biti i naš put. Koje je bilo Marijino životno poslanje? Uvijek i bez obzira na sve, slijediti svojega sina Isusa Krista: u siromašnoj betlehemskoj špilji, na opasnom putu u Egipat, u prikrivenom životu rada u Nazaretu, u sramoti Muke, u tjeskobi Žrtve na križu, i konačno, poslije svega, u vječnom blaženstvu Neba.

 

Danas slavimo pobjedu Marije – Majke, Kćeri i Zaručnice Božje. Radujemo se zato što je Marija, slijedeć Isusa od Betlehema do Golgote, još jednom sa svojim Sinom, uživajući vječne radosti. Marijin život nam govori da nikada ne smijemo izgubiti pouzdanje u to da možemo postati sveti, da slijedimo Božji poziv i da budemo ustrajni do kraja. Zato je današnji dan za sve kršćane dan nade i radosti. Amen!

 

Fr. Domagoj A. Polanščak, OP

XIX. nedjelja kroz godinu – C

2019 08 10 Waiting for the Master

Istinski voljeti znači djelovati za dobro bližnjega i to bez odgađanja.

 

„Ako osuđuješ ljude, tada nemaš vremena voljeti ih.“ (sv. Majka Tereza) Tko traži neki razlog da ništa ne čini uvijek će ga naći… Tko traži krivca za svoj neuspjeh, također – uvijek će ga naći…

Nezahvalan čovjek stvara prepreke sebi, ali nerijetko i drugima oko sebe. Svatko pak tko je imalo zahvalan shvaća kako je pozvan i kako može učiniti nešto korisno i kako će svi imati koristi od toga…

Neki čovjek šećući plažom uočio je kako je more izbacilo na obalu na tisuće zvjezdača, a jedan dječak ih je uzimao i bacao natrag u more. Prišavši dječaku upitao ga je:

 

„Mali, što to radiš?“
„Bacam zvjezdače natrag u ocean da ne uginu.“, odgovorio je dječak.
„Ali zar ne shvaćaš da ih na ovoj plaži ima na desetke tisuća? Ti tu ne možeš ništa promijeniti!“, pokušao ga je uvjeriti čovjek u uzaludnost njegova truda.

Dječak ga je ljubazno saslušao, ali se nije dao poljuljati u uvjerenju, nego se sagnuo, uzeo jednu zvjezdaču i bacio je natrag u more. A onda je s osmjehom rekao gospodinu: „Upravo sam učinio jednu promjenu za još jednu zvjezdaču.“

Čovjek bokova opasanih i svjetiljki upaljenih čini sve u pravo vrijeme jer je zahvalan svome gospodaru na svemu što mu je dao i povjerio.

KAKO MI ČEKAMO BOGA?

Koji put se čini kao da nas Bog namjerno zbunjuje, pa se pitamo: Zašto je to tako? A to je zbog toga da ne ostanemo zatvoreni u sebi i da bi nam se otvorile oči za veliku priliku darivanja… Tu onda započinje naš rast u vjeri…

Tu počinje dodir s otajstvom, pali se plamen budnog iščekivanja, mi se pitamo i počinje rasti u nama potreba sebedarja jer želimo vidjeti još više iznutra.

Ispravna vjera nas nuka na drugačije gledanje i drugačija djela.

Vjera je kao gledanje iz daljine nečega što želimo vidjeti iz blizine, ona je zagledavanje koje nas približava. Mi nešto uočimo, nešto zanimljivo i želimo to pogledati iz bližega, pa se zato zaputimo prema tome…  Vjera je, kao kod voća, proces od sasvim malenog ploda do rasta i potpunoga zrenja, a onda počinje jasnoća, gledanje licem u lice…

 

U VJERI MI ČEKAMO UPRAVO NA TAJ TRENUTAK KAD ĆEMO GLEDATI …

Vjera dakle nije pasivno čekanje. Ona je aktivnost koja vodi zrenju… Zato se jako prevare oni koji misle kako mogu nezainteresirano ići ovim svijetom, i odgađati za drugi put… Jer mi nismo slučajno ovdje, i samo luđak to može tvrditi…

Pa ako nismo slučajno ovdje, tada se ne možemo ni ponašati slučajno. Svi mi imamo svoja zaduženja, ono što trebamo napraviti, učiniti, dovršiti…

Ima dakle nešto što upravo ti trebaš učiti! Zapamti, ti i nitko drugi, i ako to ne učiniš ostat će jedna praznina, uginut će jedna zvjezdača… Dječak je učinio promjenu, nije ostao pasivan, nije trošio uprazno darovano vrijeme i tolike darove koje je primio za druge. (Ako trošiš uzalud vrijeme đavlu ga daješ.)

BUDNI SU ONI KOJI PREPOZNAJU PRILIKU PROMJENE NA BOLJE KOJU MOGU DONIJETI …

Zapamti, ovaj dan je tvoja velika prilika da doneseš Božji blagoslov osobama koje su u tvojoj blizini, koje su ti povjerene, i da oplemeniš mjesto koje ti je dano na raspolaganje, poziciju koju su dobio na dar…

Na kraju fiskalne godine Sotona sazvao sastanak kako bi sagledao prošlogodišnje rezultate. Nije bio zadovoljan, i zatražio je da mu se predoče nove strategije kako bi sa što više uspjeha udaljio ljude od Boga. Što više unositi rastresenosti u molitvi i na misama – govorio je jedan đavao. Što više pohlepe i požude, krađe i prijevara – govorio je drugi. Što više bučne i pokvarene glazbe – govorio je treći.

 

Što više droge, alkohola, kocke i kladionica – govorio je četvrti. Što više bluda, pornografskih sadržaja i noćnih klubova – govorio je peti. Što više sekti, praznovjerja i vijesti protiv Crkve – govorio je šesti. Sotoni su svi ti prijedlozi bili zanimljivi, ali ipak još uvijek nije bio zadovoljan, jer je želio što više ljudi pod svojom vlašću. Onda jedan đavao, poznat po osobitoj podmuklosti, iznese svoj prijedlog: “Moramo uza sve navedeno uvjeriti ljude da imaju još puno vremena!” Taj prijedlog se tako jako svidio sotoni da je pljesnuo rukama i odmah od svih đavola zatražio njegovo provođenje…

Ljudi su skloni misliti da imaju vremena na pretek i da mogu činiti što ih volja, a kasnije će se kajati… Ali to je zamka koja vodi u pogubni san iz kojeg se teško probuditi…

Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! (LK 12, 37)

 

Petar Galić, OP

1 2