XXVI. nedjelja kroz godinu – C

XXVI. nedjelja kroz godinu – C

Objavljeno: 27 Rujan 2019

2019 09 29 lazarus 2

Mi imamo mogućnost slijediti dvije volje. Jedna je volja od Boga: to je ona kad je naša volja usklađena s voljom Božjom, njome korigirana.

Druga volja je od đavla: to je ona kad živim ne hajući za volju Božju… To onda vodi na dva različita (suprotna) puta, u dva različita stila i načina života, do dva suprotna razmišljanja…

Slijediti volju Božju znači biti poslušan, nesebičan, požrtvovan … i iskreno se kajati za svoje grijehe … Slijediti volju đavla znači biti neposlušan, svadljiv, sebičan, samodopadan, podrugljiv … i upirati u grijehe i slabosti drugih, a svoje ne vidjeti…

Život po jednoj ili drugoj volji, po Božjoj volji ili đavlijoj ima svoje posljedice u konačnici i to VJEČNE POSLJEDICE.

ŠTO JE POTREBNO DA NAM SE OTVORE OČI NA VRIJEME?

Mnogi ljudi bave se postavljanjem glupih pitanja, i glupim raspravama bez kraja …, a sve to kako bi izbjegli čuti jedan glas koji ih poziva, koji ih opominje, a to je GLAS SAVJESTI.

LAZAR PRED VRATIMA – GLAS SAVJESTI.

Svatko pred svojim vratima ima Lazara — čovjeka savjesti — odnos prema kojemu će ovisiti tvoje spasenje. Taj Lazar pred tvojim vratima, taj glas koji ti škaklja savjest, govori svakom čovjeku: Hej, nešto nije u redu s tvojim životom!

Dok je god ondje Lazar (pred tvojim vratima kao opomena) u istom stanju, prekriven čirevima, to znači da još uvijek živiš po volji đavla.

I ako se kontinuirano ignorira taj glas, onda takav čovjek upada u pogubno stanje lažne sigurnosti …, lažne bezbrižnosti kojima prorok upućuje svoj ozbiljni „Jao … !“ (vidi Am 6, 1a).

Što je potrebno da nam se oči otvore na vrijeme, prije nego bude kasno? Trebaš što prije nešto učiniti, prestati ignorirati taj glas!

BOŽE KAKO MOŽEŠ TO DOPUSTITI?

Jedan je čovjek gledao emisiju na TV o gladnima u Africi. – Bože, kako možeš to dopustiti? Zašto nešto ne učiniš? – postavljao je pitanja vrteći glavom na prizor.

Zatim je gledao dnevnik i među vijestima bila je jedna iz njegova grada o obitelji s malom djecom koja je zbog hipoteke ostala bez stana, te su završili na ulici.

O Bože, kako možeš to dopustiti, zašto nešto ne učiniš?, opet je ponovio potresen viješću.

Otišao je poslije svega, a nakon dobre večere, na počinak. Međutim, tek što je zaspao usnio je san u kojem je bila ona obitelj. Odjednom, on se našao pred njima baš kad su ih izbacili iz stana na ulicu.

O Bože zašto nešto ne učiniš za njih? – bilo je njegovo pitanje i u snu.

Ja sam već učinio, dao sam tebi mogućnost da ti to učiniš za njih!, čuo je ozbiljan i stvaran Božji glas.

Nakon toga se prenuo oda sna. Odjednom mu je palo na pamet da on ima na drugom kraju grada stan koji koristi samo dva tjedna ljeti da bi ugostio poslovne prijatelje iz Njemačke.

BOG TE JE TU POSTAVIO DA UČINIŠ NEŠTO ZA SVOGA BLIŽNJEGA.

Nemoj dakle postavljati pitanje: Zašto je Bog to dopustio? Zašto nešto ne učini? On je učinio za sve nas više nego smo zaslužili. Ali što mi činimo jedni za druge? Konkretno, što ti činiš? Što ja činim? O tome će ovisiti moje spasenje, a svi imamo Lazara pred svojim vratima …

Petar Galić, OP

25. nedjelja kroz godinu – C

25. nedjelja kroz godinu – C

Objavljeno: 21 Rujan 2019

2019 09 21 Flemish Rich and Poor 710

Koje bogatstvo ti je na prvom mjestu? Koliko tvoje bogatstvo ima veze s Bogom?

Koliko si vjeran u onome što ti je povjereno? Jesi li svjestan što ti je povjereno i kako se time služiš? Zašto je gospodar pohvalio nepoštenog upravitelja, kojega je prethodno skinuo s upravljačkog mjesta jer mu je rasipao imanje? Što je to sad odjednom važnoga napravio taj nepošteni upravitelj da se dogodio taj obrat?

Upravitelj imanja imao je na raspolaganju gospodarevo bogatstvo, ali je pred njim optužen za rasipanje. Gospodar traži da prije nego bude razriješen uprave položi račun o svom upravljanju.

Nepošteni upravitelj taj obračun koristi na čudan način tako da otpisuje velik dugove dužnicima svoga gospodara. I tu je sad ono najzanimljivije. Naime, kad je gospodar čuo što je učinio pohvalio ga je za njegovu snalažljivost. Čudno, zar ne?!

Prethodno ga je otpustio zbog optužbe da mu rasipa imanje, a sad ga hvali, iako se može reći da mu ovdje tako očito rasipa imanje, tako što briše dugove njegovih dužnika.

Zašto dakle gospodar sada odjednom reagira blagonaklono, umjesto da je poduzeo strože mjere zbog tako očitog mu dokaza? Bit je upravo u otpisu dugova drugima!

Naime, sve što mi imamo primili smo na upravu od jedinog nam gospodara, a to je Gospod Bog. Način upravljanja, način korištenja gospodareva bogatstva je ono o čemu ćemo morati položiti račun u konačnici.

Svaki naš grijeh, naše nepoštenje, nezahvalnost, sebičnost, samodopadnost i sličan život na način kao da ne postoji gospodar od kojega smo sve primili u konačnici nosi optužbu protiv nas. Onaj koji se koristi našim grijesima da bi nas optužio pred gospodarem je đavao, „koji je tužitelj braće naše“.

Svaki naš grijeh je rasipanje gospodareva imanja, od njega primljenih darova i milosti. Ispravno njihovo korištenje je u svetosti životu, u odricanju od grijeha, u otpisu dugova drugima i sebi, u pomaganju i usmjeravanju da svi nađu taj put. Zaista nam je puno povjereno!

OKO ČEGA SE VIŠE TRUDIŠ?

„… sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.“

Isus nam želi reći, koliko se više trude oko nekih svojih prizemnih stvari oni koji ne vjeruju u Boga, ili koliko su samo aktivni pripadnici nekih sekti i raznih krivovjerja i praznovjerja, ili koliko samo članovi nekih stranki agitiraju da za svoju stranku pridobiju što više novih članova… Kršćani pak, velik broj kršćana živi uspavano, nezainteresirano, otuđeno.

Koliki su samo vjernici, pa i svećenici, čak i neki biskupi u zadnje vrijeme odlutali, te rasipaju ono bogatstvo koje su primili od svoga gospodara, Gospodina Isusa Krista, koje im je dao na raspolaganje da njime mogu otpisivati dugove tolikima koji su u dužničkom ropstvu zbog grijeha.

Oni su međutim odlutali u ponude sinova svijeta koji su ih zaveli svojom snalažljivošću i lukavošću, pa umjesto da otpisuju dugove grijeha i sami upadoše u dugove lažnih ponuda „lakih rješenja“.

BIT JE U OTPISU DUGOVA…

Upravitelj je dobio na raspolaganje gospodarevo bogatstvo za otpis dugova, odnosno za otpis grijeha koji su svi upisani u knjigu zadužnicu. Upravitelj koji se koristi gospodarevim bogatstvom, odnosno Božjim milosrđem, zapravo je Crkva…

Svaki počinjeni grijeh je dug koji treba otplatiti. Tereti grijeha, krivnje, dugovi upisani su svakome u knjigu zadužnicu. Zadaća Crkve, svakog svećenika, je primati svakog čovjeka pojedinačno i u svetoj ispovijedi opraštati dugove.

To je ispravno korištenje gospodareva velikog bogatstva. Ne propustimo iskoristiti primljeno veliko blago Božjeg milosrđa za spas tolikih duša koje su nam povjerene.

Petar Galić

24. nedjelja kroz godinu – C

2019 09 13 24 ned c

 

Nedavno mi je jedna osoba poslala poruku s molbom da se pomolim jer je izgubila novčanik sa svim dokumentima, karticama i svim što ide unutar toga.

 

Osoba je bila jako uznemirena i zabrinuta, jer joj je već u glavi bila mučna procedura prijave, odjave, birokracije i dodatnih troškova koje mora proći… Obećao sam u poruci da ću se odmah pomoliti za nju da se sve dobro svrši. Krenuo sam moliti se: ne samo svetom Anti, nego molio sam dragog Boga da pošalje pomoć svojih anđela i svih svetih kako bi se izgubljeno što prije pronašlo.

 

Nisam došao ni do pola krunice kad li stiže poruka: „Novčanik je pronađen i vraćen. Jedna gospođa došla na vrata prema adresi u osobnoj i vratila novčanik sa svim što je bilo u njemu. Radost se ne može ni s čim usporediti.“

 

VAŽNOST NEČEGA…

 

Ako izgubite nešto važno i vi se osjećate izgubljeno dok to ne pronađete, jer ne možete misliti ni na što drugo. Uznemirenost zbog gubitka i misli koje vas salijeću ne daju vam da se usredotočite na posao i obveze koje su vam redovite.

 

Inače je tako u životu: često shvaćamo važnost nečega ili nekoga tek onda kad ostanemo bez toga. Željeli bismo da se neke stvari, neke osobe i događaji vrate kako bismo im drugačije pristupali. Mislimo: „O samo kad bi mi se pružila nova prilika sigurno bih sve drugačije učinio.“

 

BOG NAM DAJE NOVU PRILIKU KAD SE ČINI DA JE SVE IZGUBLJENO…

 

Bog je toliko dobar da nam želi svima pružiti novu priliku u životu. U Isusu Kristu pružena nam je velika Božja prilika. On je taj koji okuplja oko sebe grešnike, ljude dakle otpisane od svih, i daje im veliku priliku.

 

Prispodobe o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi, izgubljenom sinu govor su o istome: o velikoj potrazi koju je Bog poduzeo i poduzima zbog svakog čovjeka.

Božje očinsko srce je uznemireno sve dok je neko od djece negdje daleko, među svinjama. On zato sve poduzima da nas pronađe i vrati u svoju sigurnost. On uklanja zapreke, mete i čisti prašinu i blato naše krivnje i vraća nam izgubljenu ljepotu.

 

Iako Nebo zna važnost i ljepotu ljudske duše, zato je Sin Božji podnio žrtvu, mi postajemo svjesni toga često tek nakon brojnih padova i poniženja. Tako se primjerice izgubljeni sin sjetio oca i svega što je imao u njegovoj blizini kad se našao u stanju svoje bijede među svinjama.

 

Čovjek u stanju grijeha je izgubljen i mrtav. U Isusu Kristu, svome Sinu, Bog Otac nas izvlači iz tog stanja i daje nam novi život. Kad prihvatimo tu priliku mi se okupljamo oko stola sa Isusom i sudjelujemo u radosti Božjoj, u radosti Neba zbog svih koji su pronađeni, jer smo i sami bili izgubljeni i mrtvi.

 

Sjećam se spontane reakcije jednog malog ministranta nakon što se ispovjedio. Izlazi on i ispovjedaonice, podiže ruke, te sav sretan viče prema drugim ministrantima: „Jeee, sad sam svet! Sad sam svet! Sad mogu u Nebo!“ Iako bi ga u drugim okolnostima trebalo opomenuti zbog toga što je bučio, mene je ta njegova reakcija u tom trenutku zadivila.

 

Pomislio sam: Nikad nisam nešto ljepše čuo o svetoj ispovjedi. Pa taj dečkić je i nesvjesno rekao jednu divnu istinu. U svakoj svetoj ispovijedi mi smo pronađeni i vraćeni Očevu zagrljaju. U svakoj svetoj ispovijedi raduju se anđeli jer su dobili jednog više stanovnika Neba.

 

KOLIKO VRIJEDIMO U BOŽJIM OČIMA?

 

Koliko sami shvaćamo vlastitu vrijednost i vrijednost svojih bližnjih? Što poduzimaš kako bi upoznao tu vrijednost?

„Otac otkupljuje svog sina poljupcem“ [Sv.Petar Krizolog, 400-450]

 

“‘Pade mu oko vrata i izljubi ga.’ Ovako otac osuđuje i ispravlja svog neposlušnog sina, daje mu umjesto šiba poljubac. Moć ljubavi prelazi preko prijestupa. Otac je otkupio grijehe svog sina poljupcem i pokrio ih svojim zagrljajem kako ne bi razotkrio njegove zločine ili ponizio sina.

 

Otac je tako zacijelio sinove rane da na njemu ne ostavi ožiljak ili mrlju. “Blaženi oni”, kaže Sveto pismo, “kojima je zločin otpušten, kojima je grijeh pokriven” (Rim 4, 7). (izvadak iz PROPOVIJEDI 3) [Sv.Petar Krizolog, 400-450]

 

Petar Galić, OP

23. nedjelja kroz godinu – C

2019 09 08 23 ned

 

U današnjem Evanđelju po Luki može nas iznenaditi i zaprepastiti to što Isus kao zahtjev svojim učenicima u pogledu ispravnog nasljedovanja koristi riječ „mrziti“ članove obitelji i sebe same.

 

No, kad shvatimo biblijsko značenje tog izraza onda će nam postati jasnija radikalnost toga Isusova zahtjeva. „Tko ne mrzi svoje i sebe ne može biti moj učenik“ (vidi Lk 14, 26), zapravo se tiče davanja prednosti nečemu, odnosno više voljeti nekog ili nešto.

 

Isus se koristi tim snažnim, u neku ruku i teškim, izrazom kako bi jače istaknuo važnost, zapravo prednost ljubavi prema Bogu, prema njemu, ispred svega drugoga.
Ako muž ne voli svoju ženu više od drugih žena on joj sigurno neće biti vjeran, odnosno prevarit će je.

 

A da bi zaista bio vjeran svojoj ženi takvom snažnom ljubavlju, koja se zbog toga ne može pokolebati, taj muž u neku ruku mora mrziti sve druge žene. Riječ je dakle o posve drugoj dimenziji ljubavi i posve drugoj dimenziji mržnje. To slobodno ovdje možemo usporediti s mržnjom na grijeh.

 

Određena dimenzija ljubavi je pridržana samo za Isusa, pa je sve drugo što bi dolazilo na njeno mjesto zapravo neuredno i grešno. U tom smislu se Isusom zahtjev mržnje odnosi upravo na tu dimenziju.
Isusov učenik ne može biti netko kome Isus nije na prvom mjestu…

 

Nekom je primjerice važnija karijera, ili auto, ili ekipa i sl., nego li članovi vlastite obitelji. U tom slučaju trpi obitelj, jer je muž i otac dao prednost takvim stvarima ili ekipi ispred njih.

 

Na sličan način trpi odnos s Gospodinom, ako njegov učenik, kršćanin, daje prednost nekoj ekipi, nekoj aktivnosti, nekoj osobi ispred odnosa s Isusom Kristom.
Tko ima prednost u tvome životu? Na koji način se vidi jesam li zakazao u svom učeničkom i kršćanskom nasljedovanju?

 

Navest ću najjednostavniji primjer. Dođe jedna gospođa na ispovijed, koju je zapravo pokušala pretvoriti u opravdanje svoga postupka. Dakle, započne ona: „Velečasni, nisam bila na svetoj misi, ali zato što su mi došli gosti.“
„A tko su bili ti gosti? Da nisu možda muslimani ili Židovi?“, upitam.
„Ma nisu velečasni.“, nasmije se gospođa na moj upit, pa nastavi, „To vam je bila uža rodbina od moga muža. Pa tako, došli oni i nismo mogli ići na misu.“
„Čekaj, nitko iz kuće nije išao na misu zbog tih gostiju.“, konstatiram sa začuđenim tonom u glasu.
„Ah, tako je velečasni. Znate kako je, gosti, pa eto, da ih ne ostavimo same. Ne bi bilo u redu. Je li tako, velečasni?!“, pokušala je gospođa navesti moju vodu na svoj mlin.
„E nije tako, draga gospođo Mando! Ako je nedjelja dan Gospodnji, tko ima prednost?“
„Ali velečasni, što sam mogla?“, s nemoćnim će tonom u glasu.
„Jesu li članovi te tvoje rodbine kršćani?“
„Ma jesu velečasni, kako ne bi bili, Bože sačuvaj.“, postavila se u njihovu i svoju vjerničku obranu gospođa.
„Pa ako jesu, jesu li oni te nedjelje bili na svetoj misi?“
„Nisu velečasni moj. Kako bi mogli biti kad su bili kod nas u gostima. Razumi nas naš Isus, je li tako?“, pokušala se opet izmigoljiti gospođa.
„Kako bi vas razumio kad ste njega u startu isključili iz gostiju.

 

Umjesto da ste svi skupa najprije išli na svetu misu, pa se onda sastali u međusobnom gošćenju, vi ste svi skupa dan Gospodnji proveli bez Gospodina. Tako ste dali krivi primjer jedni drugima, a što je najgore mladima i djeci koji su bili s vama.“, referirao sam i objasnio gospođi u čemu su zakazali.

 

Gospođa je na trenutak zastala, a onda dodala: „A joj velečasni, sad tek uviđam kako smo debelo zakazali. Ja sam mislila kako je to samo jedna nedjelja, ali onda s vremenom postane normalno i djeca nam odoše u krivo.

 

E neće se više to dogoditi u mojoj kući, pa da je sto gostiju i rodbine!“, zaključila je odlučnim glasom gospođa. Isus nam u današnjem evanđelju postavlja beskompromisni zahtjev prednosti. Ništa ne može zauzeti mjesto koje pripada Bogu — Nemaj drugih Bogova uz mene!

 

Mjesto koje pripada samo Bogu ne može zauzeti nikakav gost, ni cura, ni momak, ni otac, ni majka, ni žena, ni djeca, ni ekipa, niti kakva druga osoba ili stvar. Ako se to dogodi imamo na djelu grijeh idolopoklonstva, a kršćanin se tako odriče svoga krštenja i svoga kršćanskog dostojanstva.

 

Takav kršćanin ne može ići za Isusom, ne može se zvati njegovim učenikom. On se pretvara u čovjeka koji je započeo gradnju, ali nije sposoban dovršiti (vidi Lk 14, 30), jer nije mislio na sredstva koja osigurava samo Gospodin, kako kaže Božja riječ: „Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji.“

 

Petar Galić, OP