Zajedništvo dominikanske obitelji u molitvi

Zajedništvo dominikanske obitelji u molitvi

Objavljeno: 14 Siječanj 2020

2020 01 14 formes de prières de Saint Dominique

Draga braćo, sestre i svi članovi dominikanske obitelji,

s ciljem osnaživanja svijesti o pripadnosti istoj obitelj sv. oca Dominika te tješnjoj povezanosti različitih entiteta i sastavnica Reda, Opća skupština u gradu Biên Hòa u Vijetnamu (ACG 2019, br. 448) donijela je odluku da se svakodnevno sjećamo jedni drugih u molitvi.

U skladu s navedenim, Generalna kurija je napravila obrazac i raspored molitvi za svaki dan u godini. Zazivi se mogu dodati u Jutarnjoj ili Večernjoj molitvi prema rasporedu u prilogu.

Na jednoj stranici nalazi se raspored zaziva za neparne mjesece u godini (siječanj, ožujak, svibanj, srpanj, rujan i studeni), dok se na drugoj stranici nalazi raspored za parne mjesece u godini (veljača, travanj, lipanj, kolovoz, listopad i prosinac), pri čemu redni brojevi označavaju datume dotičnoga mjeseca s dnevnom nakanom.

U skladu s našim Konstitucijama koje ističu da „Izričitom voljom sv. Dominika, svečano i zajedničko slavljenje liturgije treba smatrati jednom od glavnih služba našeg zvanja“ (KKN 57) vjerujem da ćemo ovo naše zajedništvo u molitvi učvrstiti u duhu našega zvanja.

Uz bratski pozdrav u sv. Dominiku,

Fr. Slavko Slišković, OP

provincijal

LINK:

Obrazac i raspored molitvi za svaki dan u godini

ECLDF u Splitu

2019 08 03 naslovna s

 

Europsko vijeće laičkih dominikanskih bratstava (ECLDF), od 24. do 31. srpnja 2019. godine održalo je u samostanu svete Katarine Aleksandrijske u Splitu redovito zasjedanje.

 

Na susretu su bili: fr. Rui Lopes – Generalni Promotor bivšeg Učitelja Reda za dominikanske laike iz Portugala, Damien McDonnell iz Irske – predsjednik europskog vijeća, Felix Hoffmann iz Njemačke, Ludovic Namurois iz Belgije, Vilij Šementien iz Litve i Maro Botica iz Španjolske.

Središnja tema susreta bila je formacija dominikanskih laika, posebno projekt „Moodle“. Ovim projektom, ECLDF ima za cilj osigurati europskim bratstvima širu formacijsku strukturu za sve dominikanske laike, te pripremiti priručnike za voditelje formacije na provincijskoj razini. Praktično, to će biti u obliku “extraneta” do kojeg se može doći putem računala, tableta ili mobitela. Donesene su i smjernice o promjenama u strukturi virtualne prisutnosti.

Također su predložene i konkretne smjernice na području solidarnosti, duhovnosti i međusobnog upoznavanja. Splitski susret ujedno je bio prigoda za zahvalu fr. Ruiu koji završava mandat Generalnog promotora. Na kraju susreta, donesena je odluka da se sljedaća Skupština vijeća održi 2021. u Litvi

 

01

 

02

 

03

 

04

Izvor: Dominikanci.hr

NEDJELJNA MISAO – 12. KG

NEDJELJNA MISAO – 12. KG

U svijetu u kojem tehnika napreduje vratolomnom brzinom, mi katolici nemamo odgovore na puno pitanja koja znanost postavlja, ali umjesto toga, imamo ono važnije – svjedočanstvo o onom što vjerujemo.

Nije ni problem toliki što mnogi katolici ne znaju odgovoriti na mnoge izazove koje nam društvo postavlja – nego je zapravo problem što postoji neznanje ili nezainteresiranost za ono što vjeruju u Onoga u čije ime smo kršteni.

Na primjer, da nas netko na ulici upita tko je za tebe ovaj ili onaj političar? Što u tvom životu znači neki pjevač, glumac ili sportaš? Kakvo razmišljanje u tebi izaziva neki pisac ili filozof? Zašto se divite nekome na televiziji ….? Pa, puno bi nas odgovorilo desetke odgovora.

Da nas slučajno netko upita tko je za tebe Isus iz Nazareta? Možda bi naš odgovor bila samo tišina, sramežljivost, možda bi ostali bez riječi, jer ne očekujemo takovo pitanje.

Danas nas Isus pita: Tko i što sam ja za tebe? Je li ti nešto značim? Je li se ja prepoznajem u tvom razmišljanju, gledanju i djelovanju? Možda bi naši odgovori bili jednostavni i uobičajeni: Ti si Sin Božji; Rođen si u Betlehemu ili, umro si na križu.

Isus želi da smo mi svjesni što to imamo. Mi ne vjerujemo u nešto, nego u Nekoga. U Nekoga tko, u našem postojanju, donosi vrijednost i zahvalnost. Ne vjerujemo u Njega samo kad se krštava, pričešćuje, krizma ili vjenčava. Mi vjerujemo u Nekoga i na poslu i u kući i u slobodno vrijeme, jer su Njegove istine pohranjene u naše srce.

Tko je Isus za nas? Ako blagoslivljamo stol kad jedemo, možemo reći da je to Onaj koji nas poziva da zahvalimo Ocu za hranu koju imamo. Ako oprostimo i volimo, možemo zaključiti da je to Onaj koji nas poziva da učinimo ono što je on učinio. Ako je euharistije svake nedjelje moja potreba, onda možemo odgovoriti da je Isus moj najpoželjniji susret u tjednu. Ako se u našoj kući, osim TV, služimo i s Riječju Božjom, ili kršćanskim časopisima … možemo zaključiti da smo, osim stvari u svijetu, zainteresirani za stvari o Isusu.

Našim životom, djelima i licem, pokažimo da je Krist netko jako bitan u mom životu.

 

(Župa Gospe od Ružarija, Split)

Nedjeljna misao – Duhovi – C

NEDJELJNA MISAO – DUHOVI

Gigantski TV toranj se je propeo u nebo Istočnog Berlina. Ispod vrha tornja je napravljen restoran koji se okreće. Komunističke vlasti su htjele napraviti veličanstveni eksponat koji će pokazivati Zapadnom svijetu. Ali dogodilo se  da se je veliko oduševljenje pretvorilo u neočekivanu zaprepaštenost. Naime s koje god strane sunce obasjavalo toranj, toranj se je doživljavao kao križ koji svijetli. Komunisti su nastojali bojanjem sakriti križ, ali bez uspjeha.

Nešto slično se je dogodilo na današnji dan u Jeruzalemu poslije Isusovog razapinjanja. Židovske vlasti su se nadale da će Isusovom smrću na križu ugasiti kršćanski pokret, ali dogodilo se suprotno. Kršćanstvo se je počelo širiti poput jakog šumskog požara. Tako se je naglo širilo da je već 64. godine postalo silom u drevnom Rimu. Postalo je tako moćno  da ga je Neron pokušao ugušiti krvavim progonstvom.

Kako je to kršćanstvo uspjelo u samo 30 godina od male iskre prerasti u ogromni požar?  Tu nam čudesnu priču kazuju Djela apostolska i evanđelje. Duh Sveti, kojeg je Isus obećao poslati svojim učenicima, sišao je na Duhove i potpuno ih obnovio.

Je li možda mi mislimo da su ljudi koje Uskrsli Isus poslao po ovom svijetu, različiti od nas.

Je li mi  mislimo da  su svi oni bili savršeni ljudi od nas.

Ne! Ovi, naime, zastrašeni ljudi  su se pretvorili u hrabre glasnike Kristovih vjernika.  Ova izgubljena grupa učenika pretvorila se je u zajednicu svjedoka koje danas nazivamo Crkva.

Braćo i sestre, Jedni, kad gledaju kroz prozor Božje Riječi, zaključuje da su ti ljudi na koje Duh Sveti sišao na prve Duhove bili takvi prenositelji sumnja kakvi bi mogli biti i mi danas. Kako je puno  jada u ovom našem svijetu. Kako smo puni slabosti koja stvara u nama duhovnu prazninu koja prodire u sve.

2000 godina nakon onog vremena koje je pokrenuo Duh Sveti, u vrijeme nastanka Crkve,mi danas nastavljamo s istim borbama i istim uvjetima života kao svjedoci Uskrsloga Isus Krista.

ML

Nedjeljna misao 5. korizmena

Otac John Powell je napisao knjigu pod naslovom „On me dotaknuo.“ Puno čitatelja mu je pisalo pisma u kojima opisuju događaje iz svog života, a koji su povezani s temom ove knjige. Puno čitatelja je Bog dotaknu preko ove knjige.

Otac Powell je dobio jedno pismo od žene koja tvrdi da joj je život postao pakao koji je ona odlučio skončati. Jednog ranog jutra otišla je do oceana. Plaža je bila prazna. Dok je hodala uz rub vode, i pripremala se za put bez povratka, čula je glas koji joj je rekao: “Stani! Okreni se i pogledaj dolje. “Stala je, okrenuo se i pogledao prema dolje na mokri pijesak iza nje. Valovi su otplavili sve njezine tragove.

Ponovno je glas govorio. Rekao je: “Pozivam te živjeti i voljeti, ne umrijeti. Kao što su valovi oprali otiske tvojih stopa, tako je moja ljubav i milosrđe oprali sve tvoje grijehe.”

Bez obzira na to kako bi mi htjeti objasniti ovaj glas, nešto je potpuno  sigurno: Taj glas je imao utjecaj na nju da je shvatila poruku i preokrenula njezin život.

Otišla je s plaže, zatvorila je vrata svom starom načinu života, i širom otvorila vrata novom životu. Svećeniku je rekla da nikada nije to iskustvo podijelio sa nikim prije, dodajući: “Pa tko bi mi to povjerovao?”

Priča ove žene se lijepo uklapa u priču žene uhvaćene u preljubu u današnjem Evanđelju; i kao da ove priče ilustriraju ono što u biti korizma je. Riječ je o Isusovu pozivu svakom od nas: živjeti i voljeti, a ne umrijeti.

ML

Župa Gospe od Ružarija

NEDJELJNA MISAO 4. KORIZMENA

Jesmo li se možda udaljili od Boga, jesmo li toga svjesni, ako jesmo? Moramo priznati: ima puno katolika koji je sretan živeći raskošno prema svijetu, a jedva da mu je Bog na pameti. Za svijet, otvorene ruke. Za Boga, stisnute šake.

Već smo duboko zašli u korizmu  i još malo pa će i Veliki tjedan. I nemojmo zaboraviti: Gospodin, s parabolom o izgubljenom sinu, nam želi pokazati da je, ne samo strpljiv, nego kad se vratimo njemu (svom Ocu), skače od radosti i sreće. Božja radost, za razliku od mnogih od nas, je radost zbog povratka, radost zbog onoga koji se oslobodio kandži osrednjosti ili hladnoće svijeta kako bi se vratio i stalno živio  u Očevoj kući. Je li to tako osjećamo mi?  Koji smo se udaljili od Boga? Danas ne razmišljamo samo o sinu koji se razbacuje u svijetu koja će ga uništiti. Povrh toga vidimo Boga koji se razbacuje s onim jedinim što zna raditi: ljubiti.

Kad odlazimo daleko od Boga trpamo u ruke toliko zavodljivosti koja nas uljulja ili zavara, ali i tada ne idemo samo mi. Bog, bolje rečeno, njegovo očinski srce, ide kamo idemo mi. Daleko od tog da nas napušta, Bog je s nama u onim situacijama u kojima se često vidimo izdane, prezrene, podcijenjene ili siročad.

Kad se okrenemo unatrag tražeći Boga, on uvijek dolazi do nas. Skače od radosti, jer nas dobiva natrag kao svoju djecu. Priprema pravu feštu (svetkovinu), jer je za njega povratak važniji od trenutka odlaska, napuštanja. Više može učiniti milosrđe,  nego polaganje računa. U oči upadaju otvorene ruke a sramota ostaje po strani. Sin koji je otišao na način na koji je otišao, i koji je živio na način na koji je živio, kad se vratio susreće istu Očevu ljubav koju je ostavio na grub način.

Bog, nikoga  od onih koji vjeruju u njega, ne prisiljava da ostanu pod njegovom zaštitom. Mi smo slobodni vjerovati u njega, i slobodni smo da sumnjamo u njega. Ali ono što nikad nećemo dobiti, a što je namjera starijeg sina koji gunđa jer mu se brat vratio, je da nikad nećemo promijeniti srce Oca, Božje osjećaje, njegovu beskonačnu dobrotu, uvijek otvorene ruke za naš povratak.

U nekim trenucima našeg života, svjesno ili nesvjesno, napuštamo Božju sigurnost i idemo u potragu za drugim bogovima, drugim očevima, drugim  “roditeljima” koji nas nagrizaju iznutra i izvana. I koliko puta, nakon što je iskorištena plaća tih idola – kada više nismo bili od koristi –  ostali smo bez potpore u svom vlastitom jadu. Ili nismo? To su trenuci opasnosti ili osobne tragedije, kada naše oči počnu ponovno tražiti i čeznuti za kućom Očevom, uzdišući za njegovom prisutnosti, blizinom ili zaštitom.

Možda izgubljeni sin, zastupa ovo društvo (hirovito i okrenuto samo sebi) koje pokušava stvoriti budućnost bez Boga. Svijet bez vječnih vrijednosti ili bez pričanja i povezanosti s Apsolutnim, s Bogom. Je li to dobro? Pa naravno da nije. U svakom slučaju, samouništenje čovjeka ubrzava se kada se okrenemo od Božjeg srca.

Neka Gospodin sa svojim križem, nas učini takvima da vidimo, razumijemo, shvatimo i živimo neizmjernu ljubav koju Bog ima prema nama.

JL

NEDJELJNA MISAO 3. KORIZMENA

Izjava pape Franje: “Gospodin se nikada ne umori čekajući”, služe nam da ove nedjelje, razmišljamo pred licem Božjim – o Bogu koji je blizu, koji je ljubazan, strpljiv i milosrdan.

U različitim okolnostima Bog dolazi svom narodu kojega ludo ljubi, dolazi preko patrijarha i proroka. A sada s Kristom, ponovno nam dolazi u susret kako bi nam usadio vrijednosti. Bog čeka naš povratak, iako stalno činimo nešto kao da živimo bez Njega.

U više navrata, kao onaj narod pod vodstvom Mojsija, i mi opasno žurimo okrećući se unatrag. Misleći da je ono što ostavljamo, bolje od onoga što nas čeka u Obećanoj zemlji. Je li to tako ili nije? Ili možda mislimo da, ponekad, postoji puno toga što smo ostavili na stranu slijedeći Isusa? Je li vjera u Njega i Njemu, dobitak ili gubitak? Jeli u nekim trenucima sumnjamo, da Bog ide s nama i da hodamo kao siročad i bez cilja?

Kad vidimo tolike katastrofe –  humanitarne ili materijalne, možda možemo zaključiti kako nam izgleda da je Bog zanemario svijet. Je li to tako? Naravno da ne. Bog pati s ljudima koji pate; Bog strepi s ljudima koji strepe; Bog plače s ljudima koji plaču.

Ne samo da je Bog s nama, nego nam Bog ubrizgava hrabrost i vjeru kako bi prevladali te teške situacija koje zadese čovjeka. Izraelski narod je trpio ( ali je i računao na Božju pomoć), a mi kao narod Novoga saveza, i dalje podnosimo različite zamke i Gospodin nas ohrabruje, tako da naše postojanje, imaju glavu, snagu koja nas tjera naprijed: a ta snaga je naše povjerenje u Boga.

Neke situacije nas pritišću, zadaju nam brige ili zgražaju (možda, kada netko izruguje križ) onda trebamo gledati u jednom pravcu: biti strpljiv, jak i znajući da će Bog učiniti dobre stvari.

Bog nas podsjeća nas da smo njegov vinograd. Da smo njego narod. Sveti narod. I, da ovaj vinograd (uključujući i neplodnu smokvu u njemu) ovaj narod, treba biti čuvan s molitvom, pokorom i ljubavlju. Gdje smo mi?? Jesmo li napredovali u nečemu? Jesmo li izišli iz praznine kako bi naš život ispunili  sadržajem? Jesmo li spremni pomoći materijalno ili duhovno? Jesmo li se makli od umjetnih i površnih pogleda? Jesmo li svjesni raznih mogućnosti koje nam Bog daje da se ostvarimo kao ljudi, kao vjernici?

Korizma ide dalje i u našim očima vidimo nekakve plodove, vidimo plodove i u našim rukama, vidimo plodove u iskrenosti naših riječi .

Bog još uvijek čeka, i mnoge od nas. Stvari neće uvijek ispasti onako kao što mi to mislimo i kako Bog zaslužuje. Ali, stvarnost je ovo: Bog nas na putu vjere želi vidjeti optimistične, a ne malodušne. Čak i usred sumnji i komplikacija, kušnji i patnji, ne samo da od nas očekuje puno, nego se čak kao vlasnik vinograda – čiji smo i mi dio – izlaže pogibelji, da nastavimo sijati nadu, Evanđelje i njegove zapovijedi gdje god smo prisutni.

JL

NEDJELJNA MISAO 2. KORIZMENA

Pomalo uronjeni u korizmu i u razmišljanje o križu shvaćamo da svaki put koji započinjemo, prije ili kasnije pokazuje trnje. Isus, na svom putu do slave, najavljuje da očekuje trenutke boli, patnje, usamljenosti i smrti. Oni to nisu razumjeli i, zbog tog, radije bi živjeli u oblaku na vrhu Tabor, nego se spuštali i susretali sa stvarnošću, koja uvijek nije bajna.

Preobraženje, između ostalog, nas poziva da nastavnom svoj hod po zemlji. Biti kršćanin znači, također, biti jak u borbi i očuvanju svojih ideala, sa svim posljedicama pa čak podrazumijeva i smrt. Možda će reći pa ti si lud, pa to je fanatizam, to nije vjera, ali pogledajmo samo kršćane koje se ubija samo zato što su kršćani, ali se nisu odrekli svoje vjere i svojih ideala.

Ali, kao i Petar, Jakov i Ivan, mi bi radije živjeli vjeru u pamuku. Bez previše zahtjeva. I, često se odlučujemo za takav jednostavniji način. Mi bi željeli živjeti u snovima.

Isus, koji nas uvijek vraća u stvarnost, preobražava se kako bi razumjeli da vjernost Bogu, nije oslobođena patnje, žrtve, kušnje i samoodricanja.

Ona tri prijatelja, koji su ostali zapanjeni pred onim što su razmišljali i živjeli odjednom počinju shvaćati veliku istinu: Isus je puno više od prijatelja. On je netko tko krije savršenu unutarnju ljepotu. Oni su i dalje čuvali sjećanja o Isusovim čudima. Ali što je ovo? Je li ovo bilo moguće predvidjeti? Mislim da ne. Da ih zahvati Gospodnja slava, iznenađeni onim kojega su toliko voljeli, s kojim su provodili svoje vrijeme, zbog kojega su sve ostavili: Isus im se pokazuje preobražen.

Vjerojatno su sva tri učenika sišla s gore Tabora potpuno oduševljeni, promijenjeni, obnovljeni ovim događajem.

– Prijatelj je više od prijatelja: on je Bog

– Isusovo lice je više od lica čovjeka: to je Božansko lice

– Isusovo tijelo je više od krvi i mesa: ispunjeno je Božjim životom,

Kako ovo razumjeti? Kako sve ovo objasniti svojim kolegama, drugim apostolima?

Slijediti njega, često puta boli, ali se i isplati.

JL

Župa Gospe od Ružarija

NEDJELJNA MISAO 1. KORIZMENA

Korizma je putokaz, ali smisao je Krist sa svojom smrću i uskrsnućem.

Hoćemo li biti sposobni biti osjetljivi prema drugima i pripremiti svoje srce pred Isusov dolazak?

Napasti, uvijek napasti čovjeku dolaze ususret:

-Napast napuštenosti. Zašto vjerovati u Boga kojega nikada nismo vidjeli? Nije se li lakše pokloniti onim drugim “malim bogovima”, bogovima koje nam svijet nudi kao atraktivne putem televizije, moći, novca, užitka ili blještavila?

-Napast površnosti. Pobrkati, kamenje koje podupire zgradu svijeta, s istinskim čvrstim i temeljnim kamenom. Što će ostati sutra, veliki gradovi koje gradi čovjek, ili je veliki nebeski dom koji nam Krist obećava u svom Evanđelju?

-Napast temeljnih stvari. Idemo kroz nekakav pakleni život i, u tom paklenom životu, nude nam se sočne čestitke, izložene delicije. Danas, neprestano, od hirovita i hedonističkog društva, zakonom nam se naređuje da napustimo Boga, opijaju nas pićima svijeta na štetu hrane vjere, pobjeći iz obitelj Crkve pozivajući nas da prihvatimo druge stvarnosti.

-Napast za idolopoklonstvom. Pokriti u našem srcu i našim mislima, u našim obiteljima i u našim stavovima, druge bogove koji zahtijevaju nedostatak etike i morala, bez vjere i potpuno odricanje naših vjerskih uvjerenja. Koji bogovi žive u našim srcima? Je li onako koji visi na zidovima naših domova? Križevi ili jednostavne slike? Ili je to nekakav bog koji je trenutno u modi? „Nemaj drugih bogova uz mene“

Korizma, sama po sebi nije cilj, korizma nam pomaže da nastanimo Boga u srce našeg života. Da nam molitva postane ponovno gušt. Da pratimo Krista, koji je svojim križem, uzeo bolesti ovoga svijeta. Gledajmo prema Svetoj gori (Kalvarija), gdje će nam Bog pokazati vrijednost svoje ljubavi, odanosti, poslušnosti i poniznosti.

Zato što je iskusio kušnje, Isus zna koliko mogu biti opasne.

I zbog tog, može suosjećati s nama, u trenucima naših iskušenja.

JL

Župa Gospe od Ružarija u Splitu

NEDJELJNA MISAO 8. KG

Može li slijepac slijepca voditi?

Nije učenik nad učiteljem.

Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svom ne opažaš?

Svih troje idu iz ljudskog srca, gdje jest ono što jest i odakle – kao sa stabla – rastu dobri ili loši plodovi, jer je svako stablo poznato po svom plodu: svatko nudi ono što proizvodi prema svojoj prirodi: smokva – smokve, vinova loza – grožđe različite kvalitete. Namjera da se pomogne bratu je hvalevrijedna, ali će rezultirati pozitivnim ili negativnim rezultatima, ovisno o tome je li stanje srca dobro ili loše.

Dobro srce nudi dobre plodove, jer želi dobro drugima i daje im dobro.

S druge strane, netko tko nije dobar u srcu i želi utjecati na druge, to ne čini s namjerom da ih poboljša, nego da njima manipulira. Izgledati će kao duhovni slijepac koji vodi drugu slijepu osobu. Slijepo tijelo ne može vidjeti stvari ispred sebe; ali duhovni slijepac je onaj koji ne može vidjeti svjetlo istine, koji prosvjetljuje put života, jer su oči srca bolesne.

Normalno je da je učenik spreman učiti od učitelja koji ima iskustvo i nadmašuje ga u mudrosti. Ali to zahtijeva poniznost učenika, a ne aroganciju. Čovjek koji je duhovni slijepac nije prikladan za službu učitelja.

Često vidimo, pa možda i komentiramo kako neki ljudi žele biti superiorni s velikom dozom samodopadnosti kako bi se pretvarali da su razboriti, da postanu kriterij istine, norme života. Dakako, takvi impulsi ne potječu od dobrog i milosrdnog srca, zainteresiranog za dobro drugih, nego iz lošeg srca sklonog mjeriti druge prema vlastitim mjerilima, spašavati ih prema vlastitim kriterijima i izgraditi svijet pokornih ljudi i ulizica. Onaj tko nastoji ispraviti druge mora prvo ispitati sebe.

“Daj nam veliko srce za ljubav, snažno za borbu.”

Župa Gospe od Ružarija, Split

1 2