Svijećnica

Svijećnica

Objavljeno: 01 Veljača 2020

2020 02 01 Presentation in the temple

Onaj tko se želi uspeti na najviše vrhunce mora ići koračajući a ne skačući. (Sv. Grgur Veliki)

Djetetu kad se rodi kida se pupčana vrpca od majke… Ipak, ima onih koji ih nastavljaju vezati i nakon rođenja, i to pojačavaju s godinama… Tako nastaju mnoge bolesne veze i zavežljaji i navezanosti…, i robovanja.

Ima ih koji nikako shvatiti da je sve od Boga i da ne valja neuredno prisvajati, i posesivno nadzirati… Mi moramo upoznati slobodu djece Božje, inače ćemo biti robovi raznih neurednih spona, grešnih veza…

Bog zato želi od nas da mu izručimo sav svoj posjed da ne bismo upali u zamku spona i zavežljaja. Te spone znaju biti tako jake da sin tek što se oženio vraća se svojoj majci, a kćer koja tek što se udala, već nakon prvog nesporazuma, vraća se svojim zabrinutim roditeljima…

Muž i žena dođu pa mi se žale kako im je mali previše nervozan, kako viče bez razloga… Nedavno su mu kupili novi kompjutor ali to je pomoglo samo kojih tjedan dana. A koliko vam mali ima godina? – upitam. Trideset osam – odgovore s tugom u glasu zbog maloga, kao da je to normalno.

Evo to su zavežljaji, vrpce i uzlovi od kojih nas Gospodin želi izbaviti. On nam želi dati svoj blagoslov, želi da je njegova milost na nama, njegova naklonost. Osjećate li vi danas da je Božja naklonost na vama? Ili se pak osjećate drugačije… Mi moramo znati da postoji razlog i za jedno i za drugo…

Ali za naklonost Božju, za milost Božju potrebno je izručenje svoga života Bogu… Ako pogledamo sportska natjecanja, glavne nagrade kad dolaze? Na kraju, nakon finala…, zar ne. Naši rukometaši mnoge su pobijedili, ali nisu Španjolce. Nisu osvojili protiv Španjolaca najviše zbog toga što su ovi željeli pobjedu više od njih…

Glavni razlog zašto je netko osvojio u finalu pokaže se dobrim dijelom zbog toga što su željeli pobjedu više od onih drugih, odnosno više su dali u to ono što im je najdraže, a to je srce…

Zašto smo u onim teškim vremenima dobili državu? Jer smo bili spremni na žrtvu, na davanje najboljega od sebe i jer smo Gospodinu izručili svoje srce i svoje molitve, i to je bilo jače od protivnika.

Današnji blagdan govori nam upravo o davanju Bogu onoga što nam je najdraže u životu. Marija i Josip prikazuju dijete Isusa u Hramu, i pritom prinose žrtvu koju je zahtijevao Mojsijev zakon, a to je čin koji su vršili svi pobožni Židovi (davanje prvina Bogu)…

Prikazanje djeteta Bogu znači priznanje roditelja da ono pripada Bogu, i roditelj se tako oslobađa od napasti neurednog prisvajanja, vezanja… Bog traži od tebe da i ti danas učiniš isto!

Gospodin nas često upravo ovdje iskušava da vidi koliko smo zaista njegovi… Ima onih koji zaborave da su sve što imaju od Boga primili, pa kad Bogu treba nešto dati postaju škrti, stisnuti, sebični, zgrčeni… A Bog od nas očekuje ono najbolje, jer i on nama daje ono najbolje.

Ako nismo spremni Bogu dati ono najbolje, onda će nam se dogoditi da ćemo ostati baš bez onoga najboljega, što smo tako grčevito i u strahu željeli zadržati za sebe… A Bog voli vesela darivatelja… Isus od svojih učenika traži sve – Ako hoćeš ići za mnom prodaj sve što imaš …

Ima onih koji kažu da su vjernici, a sav svoj posjed, svoju obitelj, … sve žele kontrolirati, ne dopuštajući Bogu da on preuzme kontrolu… A zanimljivo je, kad želiš sve zadržati, na kraju ostaneš bez svega, a kad predaš Bogu ono najbolje, ono najdraže, na kraju dobivaš sve najbolje…

Židovi su svoje prvorođence, i svaku prvinu životinja i svog blaga trebali prikazati, predati Gospodinu kao žrtvu. I u tom prinosu ništa nije smjelo biti s nekom manom, manjkavošću, nego: Bogu ono najbolje…

Zašto? Zar Bogu nešto treba? Naravno da Bogu ništa ne treba, nego da bi nas kroz to oslobodio od onih prokletstava koja su bila pogodila Egipat (jer je faraon želio sve kontrolirati bez Boga), a najteže je bilo smrt prvorođenaca, uključujući i ono od stoke…

Na neki način sve što mi pokušavamo posjedovati bez Boga je pod prokletstvom, iako ne znam kakvo nam silno bilo bogatstvo i posjed. Zato je prikazanje Bogu stavljanje pod blagoslov.

Što ti vrijedi bogatstvo u koje se uzdaš ako će ti potomstvo trpjeti i gnjiti od raznih prokletstava (kao što je npr. droga, alkohol, nemoral, nastranosti, čudne bolesti, svađe, nemiri…)… Prikazanje Bogu svega svoga donosi blagoslov, izbavljenje (… svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga …), nutarnji mir …

Oni koji svoju djecu, svoju obitelj, sav svoj posjed izručuju Bogu, oni imaju spokoj u svojoj starosti… Njima Bog otkriva tajne vjere, ispunja im srce utjehom, kao starcu Šimunu i starici Ani. Njima Duh Sveti progovara i njima je na kraju nagrada sam Gospodin. Tko sve izručuje Bogu taj prima samog Boga.

Petar Galić, OP

Treća nedjelja kroz godinu – A

Treća nedjelja kroz godinu – A

Objavljeno: 25 Siječanj 2020

2020 01 26 3 ned

Prvo čitanje uzeto je iz Knjiga proroka Izaije, a riječ je o proročanstvu koje upućuje na mesijanska vremena u kojem će s Mesijinim dolaskom nastupiti izbavljenje, vrijeme slobode i radosti.

Drugo čitanje je iz Prve poslanice sv.Pavla apostola Korinćanima. U njemu Pavao opominje Korinćane zbog elitizma, a to znači oholosti, koja je dovela do stvaranja nekakvih frakcija i podjela unutar zajednice. Pavao zato poziva na korekciju Kristom.

Evanđelje je iz 4.poglavlja po Mateju. Donosi nam potvrdu o početku ispunjenja Izaijina proročanstva, o izbavljenju i velikoj radosti kroz govor o svjetlu koje razgoni tamu.

Evanđelje nam, citirajući taj odlomak iz proroka Izaije, predstavlja upravo Isusa kao to najavljeno svjetlo i onoga na kojem se ispunja Izaijino proročanstvo. On je svjetlo koje je bilo obećano da će rastjerati tamu grijeha i osloboditi čovjeka od tame u kojoj je bio zatvoren.

Kad to svjetlo postaje djelotvorno to znači Božju uključenost u ljudsku povijest, u život svakog čovjeka. Bog se manifestira kao svjetlost koja raspršuje tamu.

Svjetlost osvjetljava, definira stvari, naglašava boje i daje im dubinu i oblik. Biti na osvijetljenom mjestu pomaže nam prepoznati stvarnost za ono što je i čini da se osjećamo sigurni i zaštićeni. Sve se to događa s Isusovim dolaskom među nas.

Put izlaska iz tame je u hodu za Isusom… Moramo li živjeti u tami? “Bojim se, cijelu noć mi je upaljeno svjetlo!”, ima ljudi koji će tako započeti o svojim problemima… Na što to prvo upućuje? Naravno, na pritisak tame na čovjekovu slobodu…

Čovjek koji je u tami nije slobodan čovjek. Ljudi se boje mraka. Danas su najraširenije bolesti vezane upravo s problemom hoda u tami. Naime, sve je veći broj depresivnih ljudi, a to je bolest koju se može opisati kao hod u tami. Odakle ta tama i koliko će dugo trajati, postoji li izlaz iz te tame?

Prorok je najavio vrijeme: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku…” Evanđelje nam pak sa sigurnošću tvrdi kako se to proročanstvo ispunilo upravo na Isusu Kristu. On ne samo da je odgovor za izlaz iz tame, nego još više: on je svjetlo koje raspršuje tamu.

Svi dakle koji traže izlaz iz tame, ma kako teška ona bila u njima, trebaju prihvatiti njegov poziv. On nailazi pored svakog od nas i upućuje nam poziv (tebi i meni) koji vodi izlasku iz tame: “Pođite za mnom i učinit ću vas…!”

To je zapravo poziv koji osigurava hod u svjetlu. Oni koji ga prihvate neće više hoditi u tami. Zato za prve učenike napisa evanđelist: “On brzo ostave mreže i pođu za njim.”

Trebamo dakle iskoristiti taj njegov nailazak uz obale našeg života i držati se sigurnosti njegove blizine, njegove riječi.

Samo on nas može učiniti ribarima ljudi, odnosno osposobiti nas ne samo da mi hodimo u svjetlu, nego također da i druge dovedemo u to svjetlo. Slijediti njegov poziv znači hoditi u svjetlu! On nas čini i prenositeljim njegova svjetla.

Petar Galić, OP

Zajedništvo dominikanske obitelji u molitvi

Zajedništvo dominikanske obitelji u molitvi

Objavljeno: 14 Siječanj 2020

2020 01 14 formes de prières de Saint Dominique

Draga braćo, sestre i svi članovi dominikanske obitelji,

s ciljem osnaživanja svijesti o pripadnosti istoj obitelj sv. oca Dominika te tješnjoj povezanosti različitih entiteta i sastavnica Reda, Opća skupština u gradu Biên Hòa u Vijetnamu (ACG 2019, br. 448) donijela je odluku da se svakodnevno sjećamo jedni drugih u molitvi.

U skladu s navedenim, Generalna kurija je napravila obrazac i raspored molitvi za svaki dan u godini. Zazivi se mogu dodati u Jutarnjoj ili Večernjoj molitvi prema rasporedu u prilogu.

Na jednoj stranici nalazi se raspored zaziva za neparne mjesece u godini (siječanj, ožujak, svibanj, srpanj, rujan i studeni), dok se na drugoj stranici nalazi raspored za parne mjesece u godini (veljača, travanj, lipanj, kolovoz, listopad i prosinac), pri čemu redni brojevi označavaju datume dotičnoga mjeseca s dnevnom nakanom.

U skladu s našim Konstitucijama koje ističu da „Izričitom voljom sv. Dominika, svečano i zajedničko slavljenje liturgije treba smatrati jednom od glavnih služba našeg zvanja“ (KKN 57) vjerujem da ćemo ovo naše zajedništvo u molitvi učvrstiti u duhu našega zvanja.

Uz bratski pozdrav u sv. Dominiku,

Fr. Slavko Slišković, OP

provincijal

LINK:

Obrazac i raspored molitvi za svaki dan u godini

Krštenje Gospodinovo – A

Krštenje Gospodinovo – A

Objavljeno: 10 Siječanj 2020

2020 01 10 baptism of christ 1483 1014x487

Danas Crkva slavi Blagdan krštenja Gospodinova čime smo ujedno došli do kraja Božićnog vremena. Ali nama nije do vrtnje u ciklusima nego do upoznavanja i življenja onoga što se dogodilo.

Što dakle ima u tom događaju za nas, za mene konkretno? S današnjim događajem promijenilo se nešto u vodama, ali što je najvažnije u tim vodama nešto se promijenilo u nama. Netko je ondje došao koga prije nije bilo, a s čijim dolaskom voda je postala voda života.

I nije dakle bitna voda ni Jordan kao rijeka, jer reče onaj starozavjetni Asirac kako su rijeke damaščanske puno bolje. Bitan je Onaj koji te vode posvećuje i tako skida gubu s naših duša, vraćajući nam ljepotu djeteta…

Krštenje Gospodinovo je teofanija, Božje očitovanje, jer se ovdje Bog objavio u tri osobe. Ali ovdje nam je Bog objavio i još puno toga s time, naime ono što postajemo.

Sam Ivan je već prije najavio bitnu razliku između njegova krštenja i krštenja Onoga koji dolazi za njim – Ja vas istina krstim vodom. Međutim, onaj koji za mnom dolazi … krstit će vas Duhom Svetim i ognjem…

Tako, kao što je propovijedanje Ivanovo bilo priprava dolasku Krista, tako je i krštenje Ivanovo bilo priprava onom krštenju koje započinje s Kristom. Ivan je svojim propovijedanjem potaknuo ljude na priznanje grijeha i pobudio u njima potrebu za čišćenjem, a Krist će biti taj koji je jedini sposoban odnijeti grijeh svijeta, i koji nas jedini može trajno očistiti…

Krist nije trebao krštenje Ivanovo, ali smo mi trebali njegov silazak u te vode, odnosno u naše stanje… Jer bez njega nismo mogli izaći iz svog stanja. Bez njega vode su nam već bile do grla došle…

Priznanje nemoći izrekao je i sam Ivan Krstitelj pred njim – Ti mene trebaš krstiti, a ne ja tebe. Ipak,  bilo mu je jasno iz Isusovih riječi da je to bio jedini put kojim se Božja pravednost može ispuniti. Naime, samo onaj koji je bez ikakve ljage i krivnje može dati snagu izbavljenja od krivnje.

Zato bi se moglo reći, već u trenutku kad ga Ivan krsti dogodila se i promjena biti dotadašnjeg krštenja… Možda nešto slično onome što se dogodilo sa starozavjetnom Pashom na Posljednjoj večeri… Isusova prisutnost u prolaznim stvarnostima mijenja te prolazne stvarnosti i daje im neprolaznu snagu…, samoga sebe…

Staro dakle uminu, a novo gle nasta – kako napisa sv. Pavao (vidi 2 Kor 5, 17-18)… Zato je Ivan Krstitelj i rekao – ja mu nisam dostojan odriješiti ni remenje na obući; i na drugom mjestu – On treba rasti a ja se umanjivati…

Pred njegovim nastupom i pojavkom stare slike se povlače a nova stvarnost nastupa, odnosno događa se ispunjenje slika pa one više nisu ni potrebne…

On je sada samoj vodi, svojim silaskom u nju, dao moć istinskog krštenja koje odnosi grijeh svijeta, jer tu je sada Jaganjac Božji kojega je ono prije pokazao Ivan… A upravo to potvrđuje i objava Trojedinog Boga koja se pritom događa.

U našem krštenju ponavlja se ta stvarnost, i na nama se otvaraju nebesa. Mi toga trenutka s Isusom stojimo u vodama Jordana, golub (Duh Sveti) se na nas spušta a glas Očev upućuje nam riječi – Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina.

Mi bismo zato trebali češće uroniti u te vode i jasnije upoznati što smo postali, koju smo to milinu djece Božje primili u Kristu. Ljubljeni sin, ljubljena kćer…, što to znači i koliko smo otvoreni Nebu koje se za nas otvorilo, zbog Sina, i primilo nas kao takve…?

Jedna djevojčica drugog razreda, koja nije bila krštena, a bila je okružena većinom djece koja su krštena počela je razmišljati o tome i raspitivati se kod djece o krštenju, što je to, pa je tako dobila razne odgovore: „Za krštenje ti ne treba ni sapun ni šampon“; „U krštenju te svećenik polijeva vodom ali te ne pere voda“; „Krštenje je najbolje kupanje“; „U krštenju te Bog umiva i postaješ dijete Božje“; „Isus te u vodi umiva i ti si poslije toga drugačiji“ …

Čuvši sve te odgovore djevojčica je bila zadivljena, a kad je došla kući rekla je mami: „Mama jer me ti nisi dala krstiti, sad se ja sama želim ići krstiti.“

Iznenađena mama je pogleda pa promuca: „Ali ja ne znam ništa o tome, a ti dušo još manje…“

„A ne, ja znam.“, ponosno će djevojčica, te je nadodala: „Sve što mi treba za početak je Isus i voda…, za krštenje ne treba biti bogat, dovoljna je vjera… S Isusom vode se mijenjaju, pa se i mi mijenjamo.“

Majka je ostala bez riječi… Nikad nije čula bolje objašnjenje. Uskoro je i ona zatražila krštenje sa svojom kćerkicom.

Petar Galić, OP

Druga nedjelja po Božiću

Druga nedjelja po Božiću

Objavljeno: 04 Siječanj 2020

2020 01 04 Nativity



„K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.“ Naša ljubav i moć djece Božje mjeri se kroz primanje Boga…

Židovi nisu primili Boga ne zato što bi oni namjerno odbacili Boga, ta bili su oni jako religiozni, nego zato što ga nisu prepoznali… I jer ga nisu prepoznali nisu ga ni primili.

Ali zašto im se dogodilo: „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.“? Ako nekoga ne primamo, ili odbijamo, to znači kako ga ne volimo. Zar ne?! Jer teško da će prava ljubav odbiti ljubljenoga, ako poskakuje od radosti već na sami glas…

PRAVA LJUBAV PREPOZNAJE I PRIMA…

Očito je kako su falili nešto u dimenziji ljubavi, jer prava ljubav daje prepoznavanje. Mladić i djevojka se prepoznaju srcima a možda su se prvi put vidjeli.

Dogodi se toliko puta da netko napusti svećenički poziv uz opravdanje kako više ništa ne osjeća, ili da muž napusti ženu s istim opravdanjem: „Ništa više prema njoj ne osjećam“. Njima se dogodilo slično kao Isusovim sunarodnjacima: Nisu više prepoznavali svoga, pa ga nisu primili…

A Bog sigurno nije uzmanjkao u davanju pravih osjećaja, ali se na drugoj strani našao drugi izlog za gledanje, a s njime i izgovor. A takav izgovor je poput svirale bez rupica.

Zašto pak Židovi nisu prepoznali svoga Boga koji im je došao pred vrata, postaje jasno? Nije li i to govor o srcu koje ljubi ili ne ljubi… A ljubav se mjeri kroz primanje Boga, odnosno kroz sposobnost prepoznati ga.

A oni, zatvoreni u religioznu krutost, zaboravili su na izgled Božji. To je išlo tako daleko da su u ime Božje na kraju „ubili samoga Boga“. Ali zar smo mi moderni puno napredovali? I danas mnogi u ime Božje, ili u ime „pravde“, ili u ime „prava žene na izbor“ „ubijaju Boga“ koji je došao u tolikim nedužnima.

Kakav je zaista bio izgled Božji kad ga njegovi nisu primili? Pa zar nije izgledao kao svatko od nas… I zar nije baš u tome problem prihvaćanja Boga?!  Jesu li se Židovi bojali sami sebe kad nisu mogli prihvatiti takvoga Boga?! Ne događa li se slično i muslimanima kad ne prihvaćaju Krista…

Svima su im slični argumenti. Ne događa li se slično tolikim kršćanima koji odbacuju svoje kršćansko dostojanstvo da bi mogli prigrliti razne primamljive ponude i živjeti po svojim nagnućima.

A kako bismo drugačije mogli nazvati one koji se nazivaju ateistima nego „oni koji odbijaju primiti Boga koji im je došao“. Nije li zapravo većina borbenih ateista proistekla upravo iz nekada kršćanskih sredina. Događa se i na njima: „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.“

Očito im je svima “ljubav” negdje drugdje položena pa im se i slika „Boga“ promijenila. Čini se da je svim njima lakše živjeti s Bogom koji je jako daleko nego s Bogom koji je tako blizu. Naime, kad je Bog daleko ja mogu svašta u ime Božje… Ali kad je Bog tako blizu stvari se mijenjaju, vlastita laž me brzo sustiže…

Da, toliki ga ne primaju jer se boje lica Boga koji ljubi iz neposredne blizine… A to je lice koje nas suočava s nama samima, sa stanjem našeg srca koje je zakazalo.

Toliko puta on je došao pred vrata k svojima, nama, a mi ga nismo primili. Zato je moć djece Božje u mnogima ugašena, iako su navodno mnogi kršćani. Htjeli bi imati i moć svijeta i moć djece Božje, a to ne ide jer moć svijeta zatvara vrata Kristu.

Krist ipak ne odustaje, on računa na one koji će ga primiti, jer za njih je priredio nešto silno. „Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“

Moć djece Božje je takva da njihovo srce postaje sposobno za velika Božja djela. Moć djece Božje dobiva se primanjem Boga koji se utjelovio.

Petar Galić, OP

1 2 3 4 18